Cipal bataš, vrsta zanimljiva tržištu svježe ribe kao i mogućnosti uzgoja radi prerade u riblje brašno i ulje

Cipal bataš (Mugil cephalus L., 1758) je bento-pelagična eurihalina vrsta rasprostranjena u morima cijelog svijeta. Primarni je konzument i njegova ishrana se sastoji, pored suspendirane organske tvari i detritusa, od osnovnih vrsta fitoplanktona i zooplanktona. Cipli su važna karika u protoku energije unutar zajednica flore i faune ušća rijeka jer, hraneći se usisavanjem gornjeg sloja sedimenata, uklanjaju detritus i mikroalge s dna.

Uzgoj cipla bataša poznat je stoljećima, ali je proizvodnja ovog potencijalno vrijednog izvora životinjskih bjelančevina u Europi relativno niska te se odvija većinom u poluintezivnom i ekstenzivnom obliku. Budući da je cipal u prirodi detritivoran, često se nasađuje u ribnjake kako bi se poboljšala kvaliteta sedimenta i izbjeglo trošenje kisika. Tom karakteristikom, može biti dobar kandidat za unapređenje akvakulture u zemljanim ribnjacima, obalnim lagunama i napuštenim “salinama” koje postoje u mediteranskim zemljama EU.

Između ostalih, literatura navodi mogući uzgoj cipla u polikulturi sa šaranom u toplovodnim ribnjacima kao sekundarna vrsta koja ne bi bila u kompetitivnom hranidbenom lancu sa šaranom. Prema recentnoj literaturi, identificirane su tri glavne strategije diversifikacije akvakulture u svijetu: 1) povećanje broja uzgajanih vrsta; 2) povećanje ravnomjernosti uzgojenih vrsta; i 3) povećanje raznolikosti unutar trenutno uzgajanih vrsta razvojem novih linija. Glavni pokretači diversifikacije akvakulture su potražnja na tržištu (uključujući izvozne mogućnosti), mogućnosti financiranja, konkurencija i klimatske promjene, kao i drugi okolišni te socijalni čimbenici.

Napredak akvakulture na svjetskoj razini, nestašica ribljeg brašna i ulja, odnosno smanjenje njihovog udjela u hranidbenim smjesama, dovodi do produljenja uzgoja kao i sve većih imunoloških depresija i patofizioloških problema na ribama u uzgoju, posebno karnivornim vrstama. Cipal bataš, kao brzorastuća vrsta na nižoj hranidbenoj ljestvici, može biti komercijalno zanimljiva kako direktnom tržištu svježe ribe tako i mogućnosti uzgoja radi prerade u riblje brašno i ulje. Budući napredak akvakulture cipla bataša ograničen je određenim „uskim grlima“ proizvodnje. Kontrola reproduktivnog ciklusa i poboljšanje kakvoće jaja putem upravljanja matičnog jata i hranidbe neophodna je ne samo za proizvodnju kvalitetnih ličinki, već i za dobivanje „bottarge“ (ikre) visoke vrijednosti. Također, jedno od važnijih izazova jest i razvoj protokola za uzgoj ličinki nužnog za smanjenje ranog mortaliteta i disperzije veličine ribe.

Autor teksta: Daniel Matulić, Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet.