Nekoliko dana nakon tragičnog sudara kod Splitskih vrata kad je u naletu katamarana Krilo Eclipse na jedrilicu s češkim državljanima poginulo četvero ljudi, skiper jedrilice Vláđ opisao je što se dogodilo tog dana. Ovdje zapisano vrlo detaljno svjedočanstvo bilježi njegov autentičan prikaz, uključujući i osobna iskustva. Zbog složenosti situacije, odlučio je dati samo ovaj jedan intervju, a Morski HR uz ljubaznost i izričito odobrenje čeških kolega Daniela Jírová i Jiří Zindulke dobio je ekskluzivno pravo da u cijelosti prenese njegovo svjedočanstvo, kako bi se doznalo što se iz perspektive čeških nautičara dogodilo tog dana.
Intervju je nastao nekoliko dana nakon tragičnog sudara u kojem je potonula jedrilica i poginulo četvero ljudi. Nadležna tijela još uvijek istražuju događaj, a tijek nesreće prate brojne nejasnoće i proturječne informacije.
Sudar jedrilice i katamarana Krilo Eclipse od 14. lipnja 2026. potresao je jedriličarsku zajednicu i javnost. Budući da istraga još traje i pojavljuju se mnoge nejasnoće, češki magazin Boatsafe zamolio je skippera Vláđa da opiše što se tog dana dogodilo. Tekst prenosi njegovo autentično svjedočanstvo, uključujući i osobna proživljavanja.
S obzirom na težinu cijele situacije, odlučio je dati samo ovaj jedan intervju. Stoga se javnost moli za poštovanje njegove privatnosti i odluke.
Od nesreće je prošlo već nekoliko dana. Kako uspijevate funkcionirati i kako se sada osjećate?
Skiper: Pa, ne baš najbolje. Stalno mi se vraćaju misli na te posljednje trenutke, kako prije sudara, tako i nakon njega. Glava mi jednostavno ne prima da smo izgubili najbolje prijatelje. Uz to, kao skiper potonule jahte, pod stresom sam zbog budućnosti i cijele istrage.
Počnimo onda od samog početka. Možemo li se vratiti na jutro 14. lipnja? Kako je dan počeo i kako je tekla plovidba prije nego što ste uočili katamaran?
Skiper: Iz moje perspektive, dan je počeo apsolutno fantastično. Kad sam ujutro izašao iz pramčane kabine, gotovo svi su već bili na palubi. Martina je na gitari svirala pjesmu „Želva“ od Olympica, pjevalo se. Prava idila. Upravo onakva kakvu pamtimo iz prethodnih godina i kojoj sam se veselio cijelu godinu. Mi smo bili uigrana ekipa od nekoliko parova koja u ovom sastavu svake godine u lipnju putuje u Hrvatsku.
Oko koliko sati ste isplovili i iz koje luke?
Skiper: Te smo noći bili usidreni u uvali Nečujam na Šolti, kamo smo stigli u subotu navečer iz Trogira. Tamo smo doručkovali i vladao je apsolutni mir. Oko 10:00 sati dogovorili smo se da podignemo sidro te smo motorom krenuli iz uvale kako bismo provjerili smjer vjetra. Ispalo je da moramo motorom izići na otvoreno Splitsko more (kanalsko područje) kako bismo potom imali oštriji kurs u vjetar prema rubu Splitskih vrata.
Kako je puhalo na tom području između Šolte i Brača?
Skiper: Tamo je puhao vjetar brzine 5 čvorova. Dakle, ništa posebno, bio je to tek lagani povjetarac, ali dovoljno za podizanje jedara. Podigli smo puni flok i puno glavno jedro. Okrenuo sam brod oštro u vjetar. Glavno jedro bilo je gotovo u osi broda. Flok je bio pritegnut taman toliko da brod ide. I išao je; nije bilo valova, površina mora bila je tek blago namreškana, a plovili smo brzinom od oko 3 čvora.
Sjećate li se točnog smjera vjetra?
Skiper: Puhalo je s nekakve sredine Brača. Vjerojatno istočnjak, ne znam točno u ovom trenutku, morao bih pogledati situaciju. No imamo fotografiju koja točno dokazuje kamo smo išli, a snimljena je otprilike 5 do 10 minuta prije sudara.
Uspjeli ste, dakle, spasiti neki mobitel s fotografijama?
Skiper: Ne, ne to. To je Martina fotografirala prije sudara i poslala u WhatsApp grupu. Tako je sačuvana. Na palubi je vladao potpuni mir jer nije bilo valova, brod je plovio polako i smireno.
Sjećate li se gdje ste točno u tom trenutku bili vi, a gdje su sjedili ostali članovi posade?
Skiper: Petr, dugogodišnji prijatelj i također skiper s dvadesetogodišnjim iskustvom, sjedio je za kormilom i pratio prostor ispred broda. Koliko se sjećam, imao je i otvorenu kartu na plotteru te je radio izračune kamo idemo, kada ćemo stići itd. Ja sam stajao kod lijevog kormila i provjeravao horizont i prostor oko broda. Helenka je sjedila ispred mene, s lijeve strane stola, a iza nje ili pokraj sjedila je moja djevojka Marcela. S desne strane stola sjedili su supružnici Peťa i Jiřinka. Bilo nas je šestero na palubi, a Helenkin suprug je sišao dolje čitati knjigu. Nažalost, u desnu kabinu.
To je, dakle, bio onaj nestali prijatelj kojeg su spasioci kasnije izvukli iz olupine?
Skiper: Da. A u salonu je još sjedila Martina, koja je preživjela čudom. Katamaran se nakon udara zaustavio tik ispred njezina lica. Kroz rupu koja je nastala potom je iskočila i isplivala van.
Kada ste prvi put uočili katamaran i kako ste u tom trenutku procijenili situaciju? Jeste li primijetili ikakvu reakciju s njihove strane, da znaju za vas? Iz ovoga što govorite proizlazi da vam je vjetar puhao s lijeve strane, jedra su bila desno, plovili ste prema Splitskim vratima, dakle u osnovi paralelnim kursom kao i katamaran.
Skiper: Zvuk katamarana uopće se nije čuo. Stajao sam kod lijevog kormila okrenut licem prema Peći, pa sam vidio i unatrag i bočno. Taj katamaran sam uočio na udaljenosti od oko jedne nautičke milje kao malu točku koja se približavala iz smjera Splita, ali me na toj udaljenosti to nije zabrinulo jer se nije vidjela ni brzina ni smjer u kojem ide. Tek kad je nakon minute i nekoliko sekundi došao na udaljenost od oko 500 metara, postao sam nervozan jer mi se to već činilo opasnim. Kad sam prepoznao koliki je to zapravo brod. Katamaran nije trubio niti je promijenio smjer.
Pri brzini od 32 čvora (preko 16 metara u sekundi) to znači da je tih 500 metara prešao za 30 sekundi, a posljednjih 80 metara za samo pet sekundi...
Skiper: I tada sam povikao Petru za kormilom da se makne. A budući da su nam jedra bila na desnom boku, on je instinktivno skrenuo udesno. Da je skrenuo ulijevo, ne bi uspio prebaciti flok; glavno jedro bi prešlo, ali flok ne bi. No odmah nakon toga, dok smo obojica gledali u taj katamaran, učinilo nam se da se naš položaj još više pogoršao. Ali to je bilo valjda nakon tri sekunde, kad smo prešli 10 metara. I tako sam mu doviknuo: „Petre, ulijevo!“ Od tog trenutka do udara prošlo je još možda 6 ili 8 sekundi. Vidjeli smo da i dalje juri ravno na nas i znali smo da više ništa ne možemo učiniti.
Skipper Vláďa je iskusan jedriličar i bivši regatni natjecatelj. Morem plovi posljednjih 25 godina. Njegov prijatelj Petr, koji je kormilario i slijedio njegove upute, plovio je kao skipper od 2005. Zajedno su odradili najmanje 30 plovidbi. Unajmljeni brod bio je Beneteau Oceanis 46.1.
Skiper: Shvatili smo da to ničemu nije pomoglo. Nakon toga više nisam gledao nikoga drugoga, nisam gledao Petra za kormilom, nego sam samo iskolačio oči u taj trup broda koji se približavao brzinom rakete. I samo sam, kao na filmu, vidio kako njegov pramac udara u brod, samo dva metra od mene i probija se dalje prema naprijed. U sekundi više nisam vidio Petra i nikada ga više nisam vidio. Niti prijatelje Jiřinku i njezinog supruga Petra. Ni nakon toga, ni u olupini, nigdje. A onda su sekunde tekle kao u nekom užasnom filmu.
Iz nastavka priče proizlazi da su se preživjeli nakon udara pokušavali izvući iz uništene jedrilice i pomoći ostalima. Jedna od članica posade, Marcela, ostala je prikliještena u ruševinama kokpita, a Vláďa ju je uspio izvući kada je brod počeo brzo primati more. Nakon toga su preživjeli plivali prema katamaranu, noseći i ozlijeđenu Marcelu, te su ih potom izvukle posade okolnih brodova. Tek nakon toga postupno se potvrdilo da četvero članova posade nije preživjelo nesreću.
Što vam se iz trenutaka nakon udara najviše urezalo u pamćenje?
Skiper: Imam baš taj osjećaj kako smo bili „pod katamaranom“. Kako sam izvlačio djevojku Marcelu; bila je prikliještena između otrgnutog stola iz kokpita i krhotina, i na sreću sam je uspio iščupati iz toga, to je bila ogromna sreća. Ona je, naime, već cijela bila pod vodom, a to je bilo područje iznad salona. To znači da je u razini palube već bilo more, a kad sam je iščupao, nakon otprilike 5 do 6 sekundi, još smo bili u krhotinama palube kad je brod pod nama potonuo. Odmah smo se našli u moru, nismo morali nikamo skakati. Brod je jednostavno pod nama samo potonuo u vodu. To je moj doživljaj tih posljednjih trenutaka našeg broda.
Jeste li imali osjećaj da se katamaran kretao naprijed i nakon samog udara?
Skiper: On nas je tim desnim trupom prikliještio. Imao sam osjećaj da je tih nekoliko sekundi još uvijek imao brzinu, da nas je gurao ispred sebe i stalno vozio.
Što se događalo nakon što su vas izvukli na palubu katamarana?
Skiper: Tamo smo izvukli ozlijeđenu Marcelu i ona je na palubi ležala pola sata. Stavio sam joj ručnik pod glavu i bio uz nju. Budući da je sunce pržilo, svojim sam joj tijelom pravio sjenu kako joj ne bi svijetlilo u lice i kako ne bi bila na izravnom suncu. Jaukala je od bolova jer je, kako se kasnije pokazalo, imala slomljena četiri rebra, neka dvaput, te na više mjesta napuknute kralješke i prsnu kost.
Ostavili su je tako da leži na toj užarenoj palubi bez ikakve pomoći?
Skiper: Da, ostavili su je.
Nakon koliko vremena od nesreće su zapravo stigli spasitelji? Poznato je da su okolne jedrilice, čim se to dogodilo i čim su uočile nesreću, odmah uputile SOS poziv i pozvale pomoć.
Skiper: Ali pomoć je stigla tek nakon pola sata ili tri četvrt sata. Sudar je navodno bio u 11:34, mi smo odande otišli oko pola dva, a u bolnicu smo stigli prije dva.
Za ozlijeđene nije doletio helikopter?
Skiper: Ne, najprije je stigla medicinska sestra/tehničar, a potom liječnik. Zatim nas je odvezao policijski brod. Ne spasilački, nego policijski.
Kako se to potom odvijalo u bolnici?
Iz nastavka priče proizlazi da su preživjeli nakon prevoženja u bolnicu bili odvojeni jedni od drugih te su nekoliko sati čekali na daljnje istražne radnje, uključujući toksikološka testiranja. Prema njihovom svjedočanstvu, veći dio dana proveli su u mokroj odjeći, bez mogućnosti presvlačenja, a hranu su od kriminalista dobili tek navečer. Prilikom odlaska iz bolnice izdani su im računi za pruženu zdravstvenu skrb, koje međutim nisu imali čime platiti, što je na kraju pomogao riješiti kriminalist.
Skiper: Bilo je teško jer su nas razdvojili. Dobio sam pratnju od tri policajca koji su mi branili da se približim ostalima. Kad su moju ozlijeđenu djevojku vozili pokraj mene na CT, nisam smio čak ni prići k njoj. No kasnije nam je puno pomogao konzul koji je stigao nakon otprilike sat vremena.
Kad su vas s katamarana vozili ti policajci, jesu li vozili i Marcelu?
Skiper: Da, išla je s nama. A oni su nas potom na gatu premještali u kola hitne pomoći.
Kako je to u bolnici na kraju završilo i kamo su vas odande odveli?
Skiper: Dok su djevojke u toj bolnici bile, vjerujem, sve do pola sedam navečer, kada je po njih došao konzul, mene su odveli već u četiri sata u policijsku postaju, gdje su me ispitivali.
Niste imali nikakve stvari, niti mjesto gdje biste boravili. Kako ste riješili tu situaciju?
Skiper: Pomagao nam je konzul, a lijepo se ponio i vlasnik charter tvrtke koji nam je osigurao smještaj u hotelu Atrium.
Jesu li vas policajci nakon toga još kako ograničavali?
Skiper: Kad smo oko pola dvanaest navečer odlazili iz policijske postaje s gospodinom konzulom, dotrčao je još jedan časnik i inzistirao na tome da moramo ostati na raspolaganju za daljnju istragu. Gospodin konzul ga je pitao jesmo li uhićeni. Kad je ovaj odgovorio da nismo, otišli smo u hotel. Sljedećeg jutra u Split je stigao sin poginulog Peće s prijateljem, pa smo se zajedno odmah zaputili natrag u Češku. Konzul nam je pružio punu podršku, a posjetio nas je i veleposlanik Gandalovič, izrazio nam sućut i suosjećanje.
Kakva je situacija sada? Traži li hrvatska strana od vas još kakvu suradnju ili ima neke zahtjeve?
Skiper: U petak su nas posjetili kriminalisti iz Ostrave jer su sa splitske strane dobili zahtjev za naše ispitivanje. To smo odbili u smislu da ne želimo ići u Split, ale smo spremni na sva pitanja odgovoriti u postaji policije u Ostravi, eventualno putem telekonferencije. Potpuno smo na raspolaganju, ali ne želimo u Hrvatsku.
Na moru sam preko 40 godina, ali nešto slično nisam ni doživio ni čuo.
Skiper: Priznajem da nekoliko desetaka minuta nakon sudara nisam vjerovao da se to dogodilo i govorio sam sebi: ovo je ružan san, probudit ću se i sve će biti drugačije. To jednostavno nije moguće. Kao da nas je pogodio meteorit. Tolika nevjerojatna slučajnost, to nije moguće - zaključuje u nevjerici češki skiper.
Istraga o tragičnom sudaru i dalje traje, a konačni zaključci još nisu poznati. Ovaj intervju, za koji smo zamolili skippera, nema svrhu zamijeniti rad istražitelja niti utvrditi krivca. Njegov cilj je zabilježiti svjedočanstvo izravnog sudionika i pridonijeti tome da se, uz nagađanja, čuje i njegov pogled na događaje od 14. lipnja.
Istovremeno, on otvara pitanja koja nadilaze sam uzrok sudara, od tijeka akcije spašavanja pa sve do odnosa prema preživjelima u prvim satima nakon tragedije. I te okolnosti po našem mišljenju zaslužuju pomnu procjenu jer mogu biti važne za upravljanje sličnim izvanrednim događajima u budućnosti, piše češki časopis Boatsafe koji je za Morski HR dao ekskluzivno pravo prenošenja cjelovitog intervjua, koji je zaštićen autorskim pravima, te napominju da je bilo kakvo preuzimanje, širenje ili objavljivanje cijelog članka ili njegovih dijelova bez suglasnosti izdavača nedopustivo.
Daniela Jírová, Jiří Zindulka, Boatsafe
PROČITAJTE JOŠ:
Jurica Gašpar
Jurica Gašpar
Jurica Gašpar
Josip Tokić
Jurica Gašpar
Jurica Gašpar
Jurica Gašpar
Pomorske nesreće među najsloženijim su događajima u prometnom pravu jer gotovo nikada nisu rezultat samo jednog uzroka niti odgovornosti jednog
ZADAR – "Hoće li me uhititi zbog ovoga?" pitanje je koje je na društvenim mrežama postavio Kevin Neubeck, turist
ZADAR – Opasna i krajnje neodgovorna snimka koja se pojavila na društvenim mrežama podigla je na noge zadarsku javnost i izazvala
SPLIT - Od nemilog događaja kod Splitskih vrata, kad je u naletu putničkog katamarana pognulo četvero čeških jedriličara, bilježe se pojačane
Jadranski web portal
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
