VODICE – Dok se danas uskrsni običaji uglavnom vežu uz svečane procesije i bogatu trpezu, stariji mještani Vodica još uvijek pamte zvukove koji su nekada ispunjavali crkvu sv. Križa tijekom Velikog tjedna.
Riječ je o „žrtvicama“ i ritualnom bičevanju, običajima koji su na rubu zaborava, a koji svjedoče o dubokoj, ponekad i surovoj pučkoj pobožnosti dalmatinskog puka.
Razdoblje muke Gospodnje započinjalo je dva tjedna prije samog Uskrsa, u vrijeme koje se u narodu nazivalo „žrtvice“. Središnji i najupečatljiviji dio ovog razdoblja bio je obred bičevanja, koji se odvijao tijekom čitanja Muke ili pjevanja posebnih pobožnih napjeva.
Vjernici bi u crkvu donosili blagoslovljene maslinove grančice, ali one nisu služile samo kao ukras ili simbol mira. U trenutku kada bi obred dosegao vrhunac, nastajala bi opća buka – vjernici bi grančicama snažno udarali po crkvenim klupama, a nerijetko i jedni druge po leđima. Ovaj čin nije bio izraz agresije, već snažna kolektivna empatija s Kristovom patnjom; simbolična rekonstrukcija bičevanja Isusa u sudnici Poncija Pilata.
Etnolozi ističu da ovakvi običaji, osim religijske simbolike, vuku korijene i iz pretkršćanskih vjerovanja. Snažna buka (udarci, škrgućanje i lupanje) imala je ulogu tjeranja zlih sila i „buđenja“ prirode u proljeće. U Vodicama se taj zvuk miješao s molitvama, stvarajući atmosferu koja je kod mladih izazivala strahopoštovanje, a kod starijih duboko kajanje.
Danas su „žrtvice“ i fizičko bičevanje grančicama gotovo potpuno iščezli iz liturgijske prakse. Zamijenili su ih dostojanstveniji oblici pobožnosti, poput straže Žudija, no sjećanje na „tukuće grančice“ i danas živi u pričama vodičkih baka i djedova kao podsjetnik na vremena kada se vjera proživljavala svakim osjetilom – pa i kroz bol i buku.
Iako se maslinove grančice i dalje blagoslivljaju, one danas mirno stoje u rukama vjernika, a jeka „žrtvica“ ostaje tek dio bogate, pomalo zaboravljene povijesti vodičkog kraja.
D.G.
PROČITAJTE JOŠ:

© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev