Vlada se u članku 14. Zakona o pomorskom dobru obvezala osnovati Stručni savjet za planiranje i gradnju na pomorskom dobru - Još to nije napravila!

Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, Klasa: 011-02/23-02/58, Urbroj: 71-10-01/1-23-2, Zagreb, 18. srpnja 2023.) u članku 14. stavku 1. propisuje da će Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom osnovati Stručni savjet za planiranje i gradnju na pomorskom dobru, sastavljen od devet članova imenovanih iz reda istaknutih stručnjaka iz područja arhitekture, pejzažne arhitekture, zaštite okoliša i prirode, urbanizma, krajobraza i drugih relevantnih disciplina. Time je zakonodavac jasno iskazao namjeru uspostave dodatnog, interdisciplinarnog mehanizma stručne kontrole i savjetovanja u području koje ima izniman javni, prostorni i ekološki značaj.

Međutim, u okolnostima u kojima je Zakon formalno na snazi, ali jedan od njegovih ključnih provedbenih mehanizama – Stručni savjet iz članka 14. – još uvijek nije uspostavljen, sustav planiranja i gradnje na pomorskom dobru funkcionira u ograničenom obliku. Iako se postupci prostornog planiranja, donošenja planova upravljanja pomorskim dobrom te izdavanja lokacijskih i građevinskih dozvola nastavljaju provoditi kroz postojeće institucionalne okvire, jasno je da sustav ne djeluje u punom opsegu kakav je zakonodavac predvidio prilikom donošenja Zakona 2023.

Gradnje koje se provode na temelju važećih prostornih planova, planova upravljanja pomorskim dobrom te pravomoćno ishođenih dozvola u pravilu se smatraju zakonitima u formalno-pravnom smislu. Neosnivanje Stručnog savjeta samo po sebi ne dovodi automatski do nezakonitosti započetih ili planiranih zahvata. Riječ je, prije svega, o nedostatku u provedbi Zakona, odnosno o neispunjenju obveze izvršne vlasti da uspostavi institucije koje su izričito predviđene zakonskim tekstom. Odgovornost za takvu institucionalnu prazninu ne može se stoga prebaciti na jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, investitore ili projektante koji postupaju u skladu s važećim propisima, već ostaje na razini države koja još nije u potpunosti operacionalizirala vlastiti normativni okvir.

Unatoč formalnoj zakonitosti postupaka, izostanak Stručnog savjeta otvara važno pitanje razine i kvalitete stručne kontrole nad planskim rješenjima i pojedinačnim zahvatima na pomorskom dobru. Upravo je taj savjet trebao osigurati neovisnu, interdisciplinarnu procjenu prostornih intervencija, integraciju krajobraznih, ekoloških i urbanističkih kriterija te dodatnu zaštitu javnog interesa u prostoru koji je osobito osjetljiv na prekomjernu izgradnju i nepovratne prostorne zahvate.

U tom kontekstu, nužno se postavlja i pitanje je li postojeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama u dosadašnjoj primjeni ispunio očekivanja koja su bila povezana s njegovim donošenjem. Iako zakonodavni tekst uvodi niz koncepcijskih unapređenja u odnosu na ranija rješenja, osobito kroz jače naglašavanje javnog interesa, održivog upravljanja i potrebe za stručnim nadzorom, izostanak ključnih provedbenih mehanizama pokazuje da se normativne ambicije Zakona još nisu u potpunosti pretočile u stvarnu institucionalnu praksu. Time se stvara jaz između deklariranih ciljeva Zakona i njegove operativne učinkovitosti u svakodnevnoj primjeni.

S gledišta prostornog planiranja i upravljanja obalnim područjem, takvo stanje ima šire i dugoročnije implikacije. Pomorsko dobro predstavlja jedan od najvrednijih i najosjetljivijih prostornih resursa Republike Hrvatske, s iznimnim prirodnim, krajobraznim, ekološkim i društvenim značajem. Upravo zbog toga zakonodavac je i predvidio dodatne mehanizme stručnog savjetovanja i nadzora, kako bi se odluke o planiranju i gradnji temeljile ne samo na formalnoj zakonitosti, već i na dugoročnim ciljevima održivog razvoja, očuvanja prostora i zaštite općeg dobra.

U konačnici, pitanje planiranja i gradnje na pomorskom dobru danas nadilazi puko poštivanje administrativnih procedura. Ono postaje pitanje dosljednosti u provedbi Zakona, institucionalne odgovornosti i stvarne zaštite javnog interesa. Pomorsko dobro, kao opće dobro u najpunijem smislu te riječi, zahtijeva ne samo jasno propisana pravila, već i njihovu potpunu, pravodobnu i sadržajnu primjenu. 

Bez uspostave svih zakonom predviđenih mehanizama, osobito onih stručne i savjetodavne naravi, kontrole sustav ostaje funkcionalan, ali nedovršen, s potencijalno trajnim posljedicama za prostor koji se ne može obnoviti niti nadoknaditi.

D.G.