Donošenjem Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama 2023. godine hrvatski je pravni sustav prvi put znatno jasnije uveo problematiku dohranjivanja plaža i nasipavanja mora u zakonski narativ. To je važan pomak. Do tada se u praksi često događalo da se pod pojmom “dohrane” provode zahvati koji po svojoj naravi nisu održavanje postojeće plaže, nego stvaranje nove kopnene površine, promjena obalne crte i oblikovanje novog prostora na pomorskom dobru, piše redoviti profesor na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Dalibor Carević, specijaliziran za obalno inženjerstvo, hidrodinamiku i interakciju valova s građevinama. Njegovo istraživačko djelovanje usmjereno je na stabilnost obalnih konstrukcija, kvalitetu mora u lukama te održivu gradnju plaža.
Novi Zakon jasnije definira dohranjivanje plaže kao dopremanje i razastiranje kamenog materijala, morskog biljnog materijala, pijeska ili šljunka na površinu žala, bez veće količine praha ili gline, s ciljem nadomještanja materijala koji je trajno izgubljen zbog prirodnih procesa. Istodobno, Zakon nasipavanje mora definira kao svaku ljudsku radnju kojom se proširuje kopno u more. Ta je razlika ključna: dohranjivanje je održavanje postojećeg sustava plaže, a nasipavanje je zahvat u prostoru.
Zakonski okvir dodatno propisuje da se plaže ne smiju dohranjivati zemljanim materijalom, otpadom, iskopom i sličnim materijalima, nego samo prirodnim šljunkom i/ili pijeskom. Također je uvedeno ograničenje prema kojem godišnje dohranjivanje ne smije biti veće od 0,35 m³ po dužnom metru obale plaže, osim u posebno opravdanim slučajevima, uz prethodnu suglasnost nadležnog tijela za zaštitu okoliša i prirode.
Jednako je važna i odredba prema kojoj se dohranjivanjem ne smije mijenjati prosječna godišnja pozicija obalne crte, izgled plaže ni njezine karakteristike. Time je zakonodavac jasno prepoznao dosadašnji problem: da se dohrana, koja bi trebala biti ograničeno tehničko održavanje, u praksi često koristila kao pravni paravan za proširenje plaže prema moru.
Može se, dakle, zaključiti da je Zakon donio bitno poboljšanje na normativnoj razini. Uvedeni su pojmovi, ograničenja, procedure i nadzorni instrumenti. Plan upravljanja pomorskim dobrom mora sadržavati planirane aktivnosti, izvore sredstava, plan održavanja, plan dohranjivanja plaža, plan gradnje, plan dozvola i plan nadzora. Ako se planom predviđa dohranjivanje plaža, jedinica lokalne samouprave mora prije donošenja plana zatražiti prethodnu suglasnost nadležnog upravnog tijela za zaštitu okoliša i prirode.
Međutim, ključno pitanje nije samo što piše u Zakonu, nego kako se Zakon provodi. Javni prostor, medijski napisi i brojni lokalni primjeri pokazuju da tema nije izgubila aktualnost (npr. autokamp Polari u Rovinju i plaže u Bristu i Sevidu). Naprotiv, i nakon donošenja Zakona i dalje se pojavljuju slučajevi u kojima se postavlja pitanje odgovara li izvedeni zahvat stvarnoj dohrani ili je riječ o nasipavanju pod krinkom održavanja plaže.
Razlog tome nije samo pravni, nego i razvojni. Hrvatska obala suočena je s izrazitim sezonskim pritiskom. Tijekom srpnja i kolovoza broj korisnika obale u mnogim općinama i gradovima višestruko nadmašuje realni kapacitet plaža, prometne infrastrukture, parkirališta, komunalnog sustava i lokalnog stanovništva. Lokalna vlast tada problem često promatra vrlo jednostavno: više gostiju znači potrebu za više plažne površine. Najbrže i naizgled najjeftinije rješenje postaje dovoz kamenog materijala i proširenje plaže.
Takav pristup dugoročno je pogrešan. Plaža nije statična površina, nego dinamičan obalni sustav. Njezinu širinu, nagib, granulaciju i stabilnost određuju valovi, struje, dotok materijala, geološka građa obale i morfologija podmorja. Ako se u taj sustav unese novi materijal, more ga premješta, odnosi ili taloži u podmorju. Trošak dohrane se tada ponavlja iz godine u godinu, a šteta se prenosi na morska staništa.
Istraživanja provedena u sklopu projekta Beachex ukazuju da se materijal s nasutih plaža može širiti u podmorje, a osobito je problematičan sitnozrnati materijal s povećanim udjelom praha, gline i organskih primjesa. Takav materijal stvara zamućenje i sedimentaciju, smanjuje prodor svjetlosti, otežava fotosintezu i može prekriti bentoska staništa. Posebno su osjetljive livade posidonije, zajednice školjkaša, plemenita periska i drugi organizmi koji se nakon fizičkog zatrpavanja vrlo teško ili nikako ne obnavljaju.
Zato se pitanje povećanja kapaciteta plaža mora premjestiti iz domene stihijskog nasipavanja u domenu integralnog upravljanja obalnim prostorom. Prihvatni kapacitet plaže nije samo broj četvornih metara po kupaču. On uključuje i krajobraznu vrijednost, bioraznolikost, dostupnost, prometno opterećenje, infrastrukturu prikupljanja otpada, sigurnost, kvalitetu života lokalnih stanovnika, gospodarsku održivost i sposobnost prostora da podnese sezonski pritisak bez trajne degradacije.
Jedno od mogućih rješenja jest da se povećanje plažnog kapaciteta ne traži isključivo u moru, nego i u zaleđu. Kod brojnih stjenovitih obala postoji pojas neposredno uz obalnu liniju koji se može urediti kao boravišni prostor: terasiranjem, uklanjanjem suvišnog kamenog materijala, gradnjom suhozida, uređenjem pristupnih staza, pošumljavanjem i stvaranjem zasjenjenih prostora. Time se povećava korisna površina za boravak, a ne zadire se agresivno u morski dio obale.
Drugo rješenje su šetnice i kontrolirani pristupi moru. Njima se rasterećuju najopterećenije točke obale, omogućuje bolja distribucija kupača i smanjuje potreba za stvaranjem velikih umjetnih plaža. Treće rješenje su male “džepne plaže”, koje ne služe masovnom boravku, nego primarno sigurnom ulasku u more. Takvi zahvati, ako su pravilno projektirani, mogu zadovoljiti funkcionalnu potrebu bez pretvaranja prirodne obale u umjetnu šljunčanu površinu.
Četvrto rješenje su manja obalna sunčališta. U određenim okolnostima mogu se koristiti beton u kombinaciji s lokalnim kameni materijalom i suhozidne potporne pregrade, pri čemu je važno da zahvat bude prostorno ograničen, krajobrazno prihvatljiv i ekološki nadziran. Konačno, za nautički pritisak treba razvijati uređena sidrišta s plutačama za odizanje lanca, kako bi se spriječilo uništavanje livada posidonije i drugih osjetljivih staništa.
Novi Zakon dao je instrumente. Sada je odgovornost na jedinicama lokalne samouprave, projektantima, županijskim upravnim tijelima, inspekcijama i stručnoj javnosti da se ti instrumenti koriste. Planovi upravljanja pomorskim dobrom ne smiju biti formalni dokumenti doneseni radi zadovoljenja procedure, nego stvarni upravljački alati. U njima treba jasno razlikovati održavanje postojeće plaže od gradnje nove plaže, definirati količine i granulaciju materijala, predvidjeti geodetsko i ekološko praćenje, propisati izvore materijala i osigurati javnu dostupnost podataka.
Zaključno, Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2023. jest unaprijedio pravni okvir. On je omogućio da se zlouporaba dohranjivanja prepozna, ograniči i sankcionira. No zakon sam po sebi ne može riješiti razvojni pritisak na obalu. Ako se turistički rast i dalje bude prevodio isključivo u potrebu za novim metrima nasute plaže, konflikt između turizma i zaštite pomorskog dobra samo će se povećavati.
Struka mora ponuditi drugačiji smjer: upravljanje prihvatnim kapacitetom, rasterećenje najosjetljivijih plaža, uređenje zaleđa, pošumljavanje, kontrolirani pristup moru, male i ciljane intervencije, zaštitu podmorja i sustavni monitoringa. Pomorsko dobro nije samo prostor potrošnje, nego temeljni prirodni, krajobrazni i društveni resurs. Njegovo uređivanje mora počivati na istom načelu na kojem počiva i njegova pravna narav: ono pripada svima, ali ga nitko nema pravo trajno degradirati.
Kada se govori o uređenju i povećanju kapaciteta plaža, korisno je usporediti dva različita pristupa: plansko uređenje već antropogeniziranog obalnog prostora i stihijsko povećavanje plažne površine pod krinkom dohranjivanja.
Plaža Hidrobaza u Puli može se promatrati kao primjer bolje prakse uređenja urbane plaže. Riječ je o prostoru koji je kroz planski pristup pretvoren u javno dostupno kupalište s jasnom rekreacijskom, društvenom i turističkom funkcijom. Njegove dobre strane nisu samo u nasutom žalu, nego prije svega u cjelovitom oblikovanju prostora: uređenju šetnice, pristupa moru, zelenih površina, urbane opreme, sanitarnih i ugostiteljskih sadržaja, pristupa osobama smanjene pokretljivosti te prometne i pješačke dostupnosti. Hidrobaza pokazuje da se povećanje prihvatnog kapaciteta plaže može promišljati šire od same obalne crte: kroz uređenje zaleđa, krajobraznu integraciju, javnu dostupnost i funkcionalnu organizaciju prostora. Takav model posebno je prikladan za urbane i već izmijenjene obalne zone, gdje cilj nije imitirati prirodnu plažu, nego stvoriti kvalitetan javni obalni prostor.
Loš primjer uređenja plaža je Mala Raduča u PRimoštenu
Suprotan primjer je plaža Mala Raduča u Primoštenu. Ona nesumnjivo ima veliku krajobraznu i turističku vrijednost, ponajprije zbog položaja i vizura prema staroj jezgri Primoštena. Upravo zato takav prostor traži osobito pažljivo upravljanje. Međutim, plaža je 2011. formirana mehaničkim drobljenjem prirodne obalne stijene, a dobiveni materijal iskorišten je kao žalo. Zbog djelovanja valova iz smjera jugozapada dolazi do erozije i izraženog dužobalnog transporta, te nakupljanja materijala u uvali Mala Raduča. Erodirani materijal se svake godine nadopunjavao novim kroz proces dohranjivanja. Zbog toga je u razdoblju 2011.–2020. zabilježen pomak obalne linije ispred hotela Zora za približno dvadeset metara prema moru.
Takav primjer pokazuje zašto je važno razlikovati dohranjivanje od nasipavanja. Dohranjivanje mora biti mjera održavanja postojeće plaže, a ne instrument postupnog širenja kopna u more. Ako se zahvatom mijenja obalna crta, karakter plaže i odnos prirodnog kopna i mora, tada više ne govorimo o redovitom održavanju, nego o zahvatu koji mora biti projektiran, procijenjen, odobren i praćen kao gradnja na pomorskom dobru.
prof.dr.sc. Dalibor Carević
PROČITAJTE JOŠ:
Jurica Gašpar
ZADAR - Nakon što je otkriveno da su bageri razvalili arheološko nalazište u Zadru, prilikom gradnje kanalizacijskog sustava unutar projekta Aglomeracija,
Prva faza sanacije plaže Kosice u Vranjicu, zagađene azbestnim otpadom je započela, iako, poručuju iz Građanske Inicijative 'Mjesto koje
Na otoku Šćedru, koji je zaštićeni park prirode svjedočimo novom vandalizmu i protuzakonitom ponašanju. Plovila i popratne aktivnosti ugrožavali su
SUPETAR - Doista smo nailazili na svakakve situacije okupacije i devastacije pomorskog dobra, ali jedan vrlo neobičan i onako, ironično rečeno
Jadranski web portal
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
