Ovaj članak analizira problematiku sustavnog zatvaranja i uzurpacije pomorskog dobra duž hrvatske obale, sagledavajući taj fenomen kao pitanje državnog suvereniteta i narušavanja javnog interesa.
Pomorsko dobro Republike Hrvatske predstavlja jedinstvenu kategoriju javnog prostora koja prema važećem zakonodavstvu uživa poseban status neotuđivosti i izuzeća iz pravnog prometa. Unatoč jasnom pravnom okviru koji jamči svim građanima slobodan pristup obali i moru, praksa pokazuje dramatičan raskorak između de iure i de facto stanja. Recentni posljednji slučaj na potezu između Selca i Crikvenice, gdje je objektom fizički zatvoren javni obalni put i prolaz uz more, poslužio je kao katalizator šire javne rasprave o sustavnom problemu koji se proteže cijelom hrvatskom obalom.
Ovaj incident nije izoliran. Riječ je o simptomatičnom slučaju koji otkriva dublje strukturne probleme u sustavu zaštite javnog dobra. Nadležne lokalne vlasti su potvrdile kako je zahvat izveden upravo na prostoru pomorskog dobra te da ne postoji važeća koncesija, dozvola ili drugi pravni akt koji bi dopuštao zatvaranje prolaza. Takve situacije se kontinuirano ponavljaju, što ukazuje na sistemsku disfunkciju u provedbi zakonodavstva i nadzoru nad pomorskim dobrom.
Analiza dokumentiranih slučajeva zatvaranja i uzurpacije pomorskog dobra otkriva obrazac koji se dosljedno ponavlja duž cijele hrvatske obale. Ovi slučajevi nisu izolirani incidenti, već manifestacije sustavne prakse koja ukazuje na dublji problem u odnosu između privatnih interesa, javnog dobra i državnih institucija odgovornih za zaštitu pomorskog prostora.
Duž cijele hrvatske obale, od Umaga do Dubrovnika, dokumentirani su brojni slučajevi nezakonitih intervencija na pomorskom dobru. Zabilježena su ilegalna nasipavanja, montaža pontona, postavljanje bazena, betoniranja i plažnih sadržaja bez pravne osnove, kao i višegodišnja ograđivanja koja sprječavaju slobodan prolaz uz potpunu šutnju nadležnih institucija. Zajedničko svim ovim slučajevima jest činjenica da se gradnja ili zahvat odvijao kroz produženi vremenski period—godinu dana, dvije godine, ponekad i dulje — uz vidljivost svima osim onima koji su po zakonu dužni nadzirati.
Ova paradoksalna situacija postavlja fundamentalno pitanje: kako je moguće da građani primijete, dokumentiraju i prijave nezakonito stanje, dok institucije zadužene za nadzor ostaju pasivne ili neinformirane?
Ovi primjeri ilustriraju kako nedostatak pravovremenog reagiranja gradskih, županijskih i državnih tijela faktički omogućuje legitimizaciju nezakonitog stanja kroz vremensku dimenziju—što nešto duže postoji, to se teže uklanja. Lokalni slučajevi, premda geografski rasuti, pokazuju konzistentnost u modus operandi: postupna okupacija prostora, testiranje granica tolerancije sustava i kapitaliziranje na institucionalnoj inerciji.
Zakonodavni okvir Republike Hrvatske u pogledu pomorskog dobra je nedvosmislen i rigidan. Pomorsko dobro je pravno definirano kao neotuđivo, izuzeto iz pravnog prometa i ne može biti predmet privatizacije u konvencionalnom smislu. Koncept 'privatnih plaža' u punom značenju te sintagme ne postoji u hrvatskom pravnom sustavu. Čak i u slučajevima kada se dodijeli koncesija za korištenje dijela pomorskog dobra, ta koncesija nikada ne smije isključiti ili ograničiti slobodan pristup i prolaz građana.
Međutim, praksa otkriva duboki i sistematski raskorak između normativne ustanove i faktičke realizacije prava. Pomorsko dobro u Hrvatskoj sve više poprima karakteristike 'javnog dobra bez stvarnog suvereniteta'—prostora koji je formalno-pravno u državnom vlasništvu, ali operativno prepušten jačemu, ekonomski moćnijemu i upornijemu privatnom interesu. Ova dihotomija između pravnog i stvarnog stanja stvara de facto režim dvojnog standarda u kojem zakon postoji na papiru, ali se ne primjenjuje u prostoru.
Upravo taj vakuum između norme i prakse postaje prostor u kojem se testiraju granice dopustivog.
Privatni kapital, motiviran logikom profita i kratkoročnih ekonomskih učinaka, eksperimentira s raznim oblicima privremenog ili trajnog zatvaranja pristupa moru. Turizam, investicijski projekti i drugi privatni interesi pomiču granice sve bliže moru, sve dublje u more i sve dalje od koncepta javnog interesa. Računica je ekonomski racionalna iz perspektive prekršitelja: rizik eventualne kazne manji je od koristi ostvarenih privatizacijom prostora tijekom perioda dok taj prostor ostaje zatvoren. Čak i ukoliko na kraju dođe do uklanjanja nezakonite konstrukcije, godine isključivog korištenja predstavljaju dovoljan ekonomski motiv.
U filozofskom i teorijsko-pravnom smislu, pitanje pomorskog dobra transcendira pitanje konkretnih plaža, šetnica ili ograda. Riječ je o fundamentalnom pitanju odnosa države prema vlastitom suverenitetu. Ako država nije u stanju ili nije spremna zaštititi vlastito, zakonom jasno definirano vlasništvo, postavlja se pitanje: što to govori o njezinoj stvarnoj moći i autoritetu?
Nečinjenje države u zaštiti pomorskog dobra teško je analitički i praktički razlikovati od pasivnog odricanja od tog dobra. Država koja ne brani svoje javno vlasništvo ne ponaša se bitno drukčije od države koja ne brani svoje teritorijalne granice. U oba scenarija prostor se gubi—s tom razlikom što se u slučaju pomorskog dobra taj gubitak odvija tiše, postupnije i bez dramatičnih medijskih narativa koji prate narušavanje državnih granica.
Ova analogija nije samo retoričko sredstvo. Razlika između obrane klasičnih kopnenih granica države i pomorskog dobra jest prvenstveno formalna, ali suštinski obje predstavljaju dimenzije državnog suvereniteta. Dok su kopnene granice pod stalnim nadzorom vojske i policije, pomorsko dobro zahtijeva pravnu i administrativnu zaštitu kako bi se osigurala zakonita uporaba. Ukoliko država ne provodi nadzor i ne štiti obalni prostor koji po definiciji pripada svima, taj teritorij ostaje strukturno ranjiv na privatne interese koji djeluju po ekonomskoj, a ne pravnoj logici.
S aspekta pozitivnog prava, građani nemaju zakonsko ovlaštenje samostalno fizički 'braniti' pomorsko dobro niti uklanjati prepreke koje narušavaju slobodan pristup. Svako takvo djelovanje, bez naloga nadležnog tijela, smatra se pravno neovlaštenim i može se tretirati kao prekršaj ili kršenje imovinskog prava, bez obzira što se taj 'imovinski objekt' nalazi na prostoru koji je po zakonu javno dobro.
Zakon jasno predviđa da zaštitu javnog dobra provode isključivo ovlaštene institucije: Lučke kapetanije, građevinski i drugi inspektorati te jedinice lokalne samouprave. Ova centralizacija ovlaštenja stvara paradoksalnu situaciju u kojoj građani, čije je pravo na pristup pomorskom dobru narušeno, moraju čekati da institucije—koje su već pokazale nedostatnu efikasnost u preventivnom nadzoru—reagiraju na prijave i poduzmu korektivne mjere.
No ostaje, barem u teorijsko-filozofskom smislu, intrigantno pitanje: je li 'braniti granicu' kazneno djelo?
Ako je pomorsko dobro doista granica—granica između privatnog i javnog, između zakonitog i nezakonitog, između onog što pripada pojedincu i onog što pripada kolektivu—tada ovako postavljena analogija otvara niz interpretativnih pitanja o naravi građanske odgovornosti, legitimnosti građanskog otpora i granicama institucionalnog monopola na provedbu zakona.
Ovo pitanje nije poziv na samovolju ili vigilantizam, već na dublju refleksiju o tome što se događa kada institucije sustavno zataje u svojoj primarnoj funkciji. Kada sustav ne reagira, kada nezakonito stanje postaje trajno, kada 'privremeno' zatvaranje postaje permanentno, građanima ostaje jedino da promatraju kako se javno dobro transformira u privatno vlasništvo pred njihovim očima—uz punu svijest o vlastitoj pravnoj nemoći.
Uzurpacija pomorskog dobra funkcionira prema jasnoj ekonomskoj logici. Za privatne investitore, rizik eventualne kazne ili naredbe za uklanjanje nezakonitog objekta manjeg je značaja od kumulativne koristi ostvarene ekskluzivnim korištenjem prostora tijekom višegodišnjeg razdoblja neometane okupacije. Čak i u scenariju u kojem nadležna tijela naposlijetku reagiraju i naređuju uklanjanje, godine tijekom kojih je prostor bio faktički privatiziran predstavljaju period ekonomske eksploatacije koji opravdava inicijalnu investiciju i rizik.
Ovaj obrazac dovodi do postupne normalizacije nezakonitosti. Što nezakonito stanje duže traje, to se više ukorjenjuje u svakodnevnom iskustvu lokalnog stanovništva i posjetitelja. Ograda koja stoji tri godine prestaje biti percipirana kao privremena anomalija i počinje biti doživljavana kao trajni element prostora. 'Privremeno' se postupno transformira u 'novo normalno', a javnost se adaptira, prilagođava i na kraju rezignirano prihvaća novo stanje kao fait accompli (dovršena činjenica).
Pitanje koje se ovdje nameće nije više samo pravno-tehničke prirode. Koliko još puta treba gledati kako se obala 'privremeno' zatvara? Koliko puta treba svjedočiti kako se gradnja 'naknadno' rješava birokracijom koja legalizira već učinjeno? Koliko dugo se očekuje da javnost trpi, šuti i prilagođava se ogradi postavljenoj tamo gdje ograda po zakonu ne smije postojati? Ova pitanja nisu retorička—ona predstavljaju izraz frustracije koju osjeća sve veći broj građana suočenih s gubitkom pristupa prostoru koji im zakon jamči.
Analiza problematike pomorskog dobra otkriva sistemsku krizu koja transcendira pojedinačne slučajeve uzurpacije i neovlaštenih zahvata. Riječ je o fundamentalnom pitanju državnog suvereniteta, vladavine prava i sposobnosti institucija da zaštite javni interes u sukobu s privatnim ekonomskim motivima.
Pomorsko dobro, kao prostor koji po svojoj prirodi i zakonskoj definiciji pripada svim građanima, postaje test slučaj za procjenu funkcionalnosti pravne države. Ako država ne može ili neće zaštititi ono što je zakonom definirano kao njezino neotuđivo vlasništvo, postavlja se pitanje o njezinoj stvarnoj moći i autoritetu. Nečinjenje u ovom kontekstu nije neutralno—ono je aktivno dopuštanje erozije javnog dobra.
Razlika između obrane unutrašnjih granica i pomorskog dobra prvenstveno je formalna, ali suštinski obje predstavljaju granice države i njezin suverenitet. Dok su kopnene granice pod stalnim nadzorom vojske i policije, pomorsko dobro zahtijeva ne manje odlučnu pravnu i administrativnu zaštitu. Ukoliko država ne provodi nadzor i ne štiti obalni prostor koji pripada svima, taj teritorij ostaje ranjiv na privatne interese koji djeluju izvan okvira zakonitosti.
S pravnog aspekta, građani nemaju ovlaštenje samostalno fizički intervenirati ili uklanjati prepreke na pomorskom dobru. Svako takvo djelovanje smatra se neovlaštenim i može se tretirati kao prekršaj. Zakon jasno predviđa da zaštitu javnog dobra provode ovlaštene institucije—Lučke kapetanije, inspektorati i jedinice lokalne samouprave.
No ostaje, barem u teorijsko-filozofskom smislu, pitanje koje zahtijeva dublju refleksiju: je li „braniti granicu“—granicu između javnog i privatnog, između zakonitog i nezakonitog—kazneno djelo?
Ovo pitanje nije poziv na samovolju, već poziv društvu i institucijama na odgovornost. Poziv na hrabrost—hrabrost da se zakon ne samo donosi, već i provodi. Hrabrost da se javno dobro zaštiti onako kako pravna država to zahtijeva.
Pomorsko dobro nije samo prostor uz more. Ono je simbol onoga što društvo smatra zajedničkim, neotuđivim i dostupnim svima. Njegova zaštita nije samo pravna obveza—ona je mjera do koje je država spremna braniti principe na kojima počiva.
Milo Miklaušić, kap.
PROČITAJTE JOŠ:
Josip Tokić
Radi se o uzurpaciji pomorskog dobra na potezu između Selca i Crikvenice. Na fotografijama se vidi kako je objekt potpuno
Bol na Braču priprema se za novu sezonu, ali i dalje nema rješenja za njegov simbol, plažu Zlatni rat. Splitsko-dalmatinska
Zahuktali su se javni natječaji za dodjelu dozvola na pomorskom dobru diljem obale i otoka, pa Vis, tj. Grad Komiža
Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, Klasa: 011-02/23-02/58, Urbroj: 71-10-01/1-23-2, Zagreb, 18. srpnja 2023.
Jadranski web portal
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
