Nezakonita sidrišta nisu „stečeno pravo“ – Vrijeme je da uredimo more od Umaga do Dubrovnika

Posljednjih dana rasprava o uklanjanju bova na Viru izazvala je burne reakcije. Za jedne je to „gušenje malog čovjeka“, za druge dugo očekivano uvođenje reda na moru. Ali iza svih emocija stoji jedno vrlo jednostavno pitanje: "Može li netko višegodišnjim korištenjem dijela pomorskog dobra steći pravo da ga trajno koristi kao vlastito privatno mjesto na moru?" Odgovor mora biti jasan – NE!

More je zajedničko dobro – zato ne može postati privatno parkiralište

Pomorsko dobro – obala, plaže, uvale, morsko dno i more – nije privatno vlasništvo pojedinca. Ono je opće dobro i mora biti dostupno svima pod jednakim uvjetima, u skladu sa zakonom i pravilima koja vrijede za sve. Upravo zato činjenica da je netko deset, dvadeset ili trideset godina koristio određeno mjesto ne znači da je time stekao trajno pravo na njega. Bova koju je netko sam postavio nije zbog toga postala njegova privatna imovina u smislu prava da trajno zauzima dio mora. Ako želimo imati uređenu obalu, ne možemo prihvatiti logiku: „Tu sam bio prvi i zato je ovo moje.“

Jer kada bi to pravilo vrijedilo za sve, naše bi se more vrlo brzo pretvorilo u niz privatnih morskih parkirnih mjesta – jedno uz drugo, bez jasnih pravila, bez kontrole i bez jednakih uvjeta za sve. To nije pitanje politike, simpatija ili toga je li netko mali ili veliki vlasnik plovila.

To je pitanje jednakih pravila za sve.

Problem nije samo pravni – problem je i ekološki

Nepropisno postavljena sidrišta i bove nisu samo pitanje zauzimanja prostora. Ona mogu biti i ozbiljan problem za morski ekosustav. Betonski blokovi, sidreni sustavi i lanci koji se pomiču po morskom dnu mogu oštetiti staništa, a posebno su osjetljiva područja na kojima raste posidonija. Posidonija nije „morska trava“ koju možemo jednostavno ponovno posaditi kada je uništimo.

Ona je važan dio morskog ekosustava, pruža stanište brojnim organizmima, sudjeluje u vezivanju ugljika, pridonosi kvaliteti mora i pomaže u zaštiti obale. Ono što se uništi jednim nepažljivim sidrenjem ili neodgovarajućim sidrenim sustavom ne vraća se preko noći.

Zato pitanje nije samo:

„Zašto se uklanja moja bova?“

Moramo pitati i:

„Tko će zaštititi morsko dno koje pripada svima nama?“

Divlja sidrišta stvaraju i sigurnosni i komunalni problem

Neuređena sidrišta znače i nedostatak jasnih pravila.

Koliko plovila smije biti na određenom prostoru?Koliki mora biti razmak između njih?Tko odgovara ako dođe do oštećenja?Tko kontrolira stanje sidrenih sustava?Tko uklanja otpad?Tko odgovara za onečišćenje?Tko snosi odgovornost ako nepropisno postavljena naprava ugrozi drugo plovilo ili kupače? Kod legalno uređenog sidrišta takve stvari moraju biti unaprijed definirane. Kod divljeg sidrišta često nema ni jasnog vlasnika, ni odgovornog upravitelja, ni sustavnog nadzora. A more ne može funkcionirati po principu „snađi se“.

Ali uklanjanje nije dovoljno

Ovdje dolazimo do najvažnijeg dijela. Ako želimo uvesti red, nije dovoljno samo ukloniti nelegalno postavljene bove.

Ljudi moraju imati legalnu alternativu

Ne možemo građaninu reći da više ne smije koristiti određeni prostor, a istodobno mu ne ponuditi dovoljno uređenih i dostupnih mjesta gdje može sigurno ostaviti svoje plovilo. Zato uklanjanje nelegalnih sidrišta mora biti samo jedan dio šireg plana.  Izvansezonsko razdoblje treba iskoristiti za sustavno uređenje pomorskog dobra duž cijele obale.

Što treba napraviti?

1. Jasno informirati i educirati

Gradovi, općine, županije, županijske lučke uprave i druge nadležne institucije trebaju pravovremeno i javno informirati vlasnike plovila o tome:

• gdje je sidrenje dopušteno,
• gdje je zabranjeno,
• gdje postoje uređena sidrišta i privezišta,
• koja pravila vrijede za korištenje pomorskog dobra,
• koje su posljedice nepropisnog postavljanja bova i sidrenih sustava.

Ne treba čekati da sezona počne i da prvi problem izbije na površinu. Informacije moraju biti dostupne prije nego što ljudi krenu na more.

2. Urediti i povećati broj legalnih sidrišta i privezišta

Ako želimo ukloniti divlja sidrišta, moramo istodobno osigurati dovoljno legalnih mjesta. Potrebno je utvrditi gdje je moguće organizirati sidrišta koja neće ugrožavati osjetljiva morska staništa i koja će imati odgovarajući sustav sidrenja, nadzora i održavanja. Takva sidrišta moraju imati jasna pravila, poznat broj mjesta i transparentne cijene. I što je posebno važno – moraju biti dostupna i manjim vlasnicima plovila. Uređenje mora ne smije postati opravdanje za stvaranje ekskluzivnih prostora dostupnih samo onima koji mogu platiti najviše.

3. Zaštititi područja s osjetljivim morskim staništima

Ne može svaka uvala biti jednaka.

Tamo gdje postoje posebno vrijedna i osjetljiva morska staništa, pravila moraju biti stroža. Potrebno je jasno označiti područja u kojima sidrenje nije dopušteno ili je dopušteno samo pod posebnim uvjetima te usmjeravati plovila prema za to predviđenim prostorima. Ako znamo da određeno područje treba zaštititi, onda ga moramo i stvarno zaštititi – a ne samo napisati zabranu na papiru.

4. Uvesti trajni nadzor 

Jednokratna akcija uklanjanja nije rješenje.

Ako se danas uklone nelegalne bove, a sutra se mogu ponovno postaviti bez ikakve kontrole, za nekoliko godina vratit ćemo se na početak. Zato treba uspostaviti sustavan nadzor i jasnu odgovornost nadležnih službi. Pravila moraju vrijediti jednako za sve – bez obzira na to je li riječ o velikom ili malom plovilu, domaćem ili stranom vlasniku, pojedincu ili poslovnom korisniku.

Vir ne bi trebao biti iznimka – nego početak

Ono što se danas događa na Viru ne treba promatrati samo kao lokalni sukob između institucija i vlasnika plovila. To bi trebala biti prilika da napokon otvorimo šire pitanje upravljanja pomorskim dobrom u Hrvatskoj. Jer problem ne postoji samo na Viru. U većoj ili manjoj mjeri slična situacija postoji duž cijele hrvatske obale – od Umaga do Dubrovnika. Ako negdje postoje nelegalno postavljene bove, neuređena sidrišta ili trajno zauzimanje dijelova pomorskog dobra bez odgovarajuće pravne osnove, taj problem treba sustavno riješiti.

Ne selektivno.Ne kampanjski.Ne samo kada nastane medijska buka. Nego jednako, transparentno i dugoročno.

Uređivanje mora ne smije biti rat protiv „malog čovjeka“

Važno je ovo jasno reći. Uvođenje reda ne znači da treba nekome zabraniti da ima brodicu, da ljeti ode na more ili da koristi uvalu.  Naprotiv.

Cilj mora biti da i vlasnik male barke i vlasnik velikog plovila znaju gdje mogu biti, pod kojim uvjetima i koliko to košta. Da nema privilegiranih. Da nema „ovo je moje jer sam tu već trideset godina“. Da nema situacije u kojoj jedan čovjek plaća legalan vez, a drugi besplatno zauzima javni prostor jer se njegova bova godinama tolerirala.

Jednaka pravila nisu gušenje ljudi. Jednaka pravila su zaštita ljudi.

Vrijeme je za dogovor, a ne za podjele

Ne trebamo birati između zaštite mora i interesa vlasnika plovila. Možemo i moramo imati oboje. Možemo imati uređena sidrišta, dostupne vezove, sigurnu plovidbu i istodobno zaštititi posidoniju i druga vrijedna morska staništa. Možemo ukloniti nelegalne naprave, ali istodobno ponuditi ljudima legalnu i razumnu alternativu. Možemo uvesti red bez stvaranja osjećaja da je more rezervirano samo za one s najdubljim džepom. Ali za to je potrebna politička volja, odgovornost institucija i spremnost da se jednom za svagda prestane tolerirati ono što nije zakonito.

Poruka je jednostavna

More nije ničije privatno dvorište.

Nelegalno postavljena bova ne može postati „stečeno pravo“ samo zato što je godinama na istom mjestu. Ali isto tako, uklanjanje nelegalnih sidrišta samo po sebi nije dovoljno. Treba urediti sustav. Treba educirati korisnike. Treba povećati broj legalnih i dostupnih sidrišta i privezišta. Treba zaštititi osjetljiva morska staništa. Treba osigurati trajni nadzor. I ista pravila primjenjivati na sve.

Ono što se danas događa na Viru zato ne bi trebalo biti samo jedna lokalna akcija. Neka bude početak ozbiljnog uređenja pomorskog dobra duž cijele hrvatske obale – od Umaga do Dubrovnika.

More nije ničije vlasništvo. 

Upravo stoga ono pripada svima nama i predstavlja zajedničko prirodno dobro čija zaštita zahtijeva odgovoran odnos svakog pojedinca i društva u cjelini.

 Svijest o njegovoj zajedničkoj vrijednosti stoga mora biti praćena konkretnim djelovanjem, jer samo odgovornim i ustrajnim radom možemo pridonijeti njegovu očuvanju. 

U tom smislu, poruka je jednostavna i duboko ukorijenjena u našem primorskom iskustvu: „treba delat, delat“.

Milo Miklaušić, kap.