ZADAR – Izuzetne fotografije podmorskog živog svijeta naprave rijetki. Još rjeđi imaju dobru kolekciju onog što ćemo možda već sutra, nažalost nazivati arhivskom građom. Strastveni zaljubljenik u podmorje, jedan od najpoznatijih zadarskih ronioca i majstor podvodne fotografije Ive Šoša, zapeo je za oko svakom ljubitelju podmorja koji je registrirao njegove fotografije, jer upravo je živi svijet izuzetno teško kvalitetno prezentirati u kadru fotoaparata. Upravo je njegova strast razlog zbog kojeg želimo i da ga upoznate.
Ive Šoša to radi izvrsno, pa je red da njegov rad upozna i šira morska publika.
Od kad roniš i kako si shvatio da se želiš baviti podvodnom fotografijom?
– Ronim od kad znam za sebe. Ka dite, s lukom i strijelom načinjenim od žice kišobrana, lovio sam ribe s plaže, uvik zagledan preko pješčanog spruda koji me odvajao od dubine, modrilo me vuklo uvijek još barem metar dublje, naprijed. Za ronjenje s ronilačkim aparatom trebao sam navršit osamnaest, jer mi roditelji nikad nisu bili suglasni s tom aktivnošću. Onda se dogodilo vrijeme kad je trebalo sačuvat svoj dom, i konačno kroz sam rat i pod njegov kraj, dolazim do svog prvog breveta. Već 1996. kao ronilac sam zaposlen u tvrtci za ulov, uzgoj i prodaju tune, u samim počecima toga posla, pa mogu reći da tad i počinje moj put profesionalnog ronioca. Nakon prvog ronilačkog udesa, potkraj 1999. radim pauzu od godinu dana, da bi se nakon toga opet vratio kroz tvrtku za proizvodnju bijele ribe, pa u tvrtku za uvoz ronilačke opreme. Put me dalje pod more vodi kroz trgovanje s tunom po Mediteranu, gdje smo od Talijana kupovali i uvozili ulovljenu tunu. Iza toga osnivam svoj vlastiti ronilački obrt i bavim se radovima pod morem, a posljednje četiri sezone ljeti radim u ronilačkim centrima, u Komiži i nakon toga u ronilačkom centru na Mljetu kao instruktor ronjenja.
Neki ronioci slikaju olupine. Ti si jedan od onih koji slika živi svijet. Kako to?
– Olupine su divne, kolosalne, one su svijet za sebe. Potopljeni brodovi, avioni, divni su spomenici vremenu ali su i svjedoci stradanja, patnje i smrti. Ako im tako prilazite, možete se samo pokloniti i u tišini pokušati dokučiti razmjere stradanja, užasa, krikove ljudi koji su tu stradali. Olupine i danas šute stradanja i muku mornara i kapetana, ribara i ljudi koji su na njima skončali. Tko ima uši otvorene, može ih čuti, oči ih mogu vidjeti. Niti jedna od njih nije sišla dolje da joj se mi divimo. Zato držim da su to mjesta osobitog pijeteta. Nikad nisam bio od onih kojima su to pokemoni koje treba skupiti sve, niti sam rado obilazio olupine, laka srca. Uvijek me više zanimala priča koja se plete oko njih. Uvijek sam se više veselio ribljem svijetu koji rado obitava po tim neočekivanim brakovima, nego njima samima.
Imam ja par fotografija olupina, ali nikad nisam imao širokokutni objektiv, uvijek sam za pravu fotografiju bivao predaleko. Obično su duboko dolje, bez puno svjetla, u sivo-modrom zagrljaju dubine, i moj fotoaparat nikad nije bio dorastao zadatku. Fascinirali su me ti kolosi, brodovi, a napose avioni koje sam sretao u svojim ronjenjima. Brodovi nekako prirodno pripadaju svijetu podmorja, ali avioni i ne baš. Osobito sam bio fasciniran viškim B24, avionom iz Drugog svjetskog rata, ali vrlo skoro sam se još više veselio velikoj kirnji koja je svoju bužu našla upravo negdje u njegovoj utrobi. Njene velike oči, mirnoća, i tajanstvenost brzo su postali moj cilj kod svake sljedeće posjete olupini spomenutog aviona.
Ima li neka anegdota ili ono što bi ribari nazvali “lovačka priča” iz podmorja koju bi podijelio s nama?
– Svaki zaron nosi poneku anegdotu. Lovačke priče ne pričam, ali bih možda rado izdvojio prizore koji su odredili moj doživljaj ronjenja, mora i živog svijeta podmorja. Recimo, scena kasnog ljeta jedne od posljednjih godina prošlog milenija, negdje na par milja od otoka Jabuke, u suton smo se vraćali s kaveza s tunom do broda, distanca nekih dvije stotine metara. Par metara pod površinom, pratili smo konop od teglja iznad naših glava i lagano veslali perajama put krme remorkera. Odjednom, niodkud, zatekli smo se nas dva u jatu divljih slobodnih tuna koje su baš tada, baš tu odlučile protutnjati svojim daljinama. Nekoliko neopisivih minuta oduzeto sam gledao tu ribu, njeno bljeskanje na zrakama sunca s površine, kretanja, brzinu, gracioznost, sklad pokreta! Ljepota je to riječima nedostižna, kasnije sam se bio spreman zakleti da sam na licu te ribe vidio radost, bila je nasmijana tako slobodna, snažna, savršeno u skladu s ambijentom u kome se nalazi, potpuno suprotno našim trapavim pojavama! Poželio sam otplivati i nestati u daljinama zajedno s njima. Definitivno jedano od ključnih prizora u mojim ronjenjima.
Prvi doticaj s grančicom crvenog koralja, susreti s bucnjem, tunom, grdobinom na obroncima otoka, velikim morskim kornjačama, dupinima, netaknutim tisućljetnim amforama, kao i malenim školjkicama i pužićima, kreaturama najludjih boja, sve to je snažno utjecalo na moju ronilačku priču, oblikovalo je moju ljubav prema tom moru kojega smo ubili, ulilo neizmjerno poštovanje i tugu zbog nepovratno izgubljenih svjetova.
Previše papira bi nam uzelo nabrajanje tih doživljaja, pa ostanimo na navedenom.
Jesu li se Jadran i njegovo podmorje promijenili od kad si prvi put zaronio i ako jesu, kako to primjećuješ?
– Ne da jesu nego su promjene otišle dotle da je dio fotografija koje sam uspio skupiti, danas jednostavno nemoguće ponovo napraviti! Zato smatram da sam potpuno u pravu kad tvrdim da smo ubili more! To je proces koji je ireverzibilan, mi nismo dorasli zadatku, mi smo izgubili bitku, riba je nestala iz svojih staništa! Jedan od najljepših zidova na Jadranu, opjevana Lenga, kod ulaska u Mljetska jezera, danas je prazna, ronite par stotina kvadratnih metara neopisivo razvedenog zida, a ne sretnete živog stvora! Di su jastozi, di su škrpine koje su tu sigurno obitavale, kovači, tabinje, smokve ludih boja, di je sva sila sitne ribe koja bi se trebala skrivati po takvim terenima, fratri, sarzi, orade, bilo što?
Na Garmenjaku, u parku prirode Telašćica, pamtim vremena kad sam s površine brojao jastoge na zidu, uvijek dvoznamenkasti broj! S površine! Danas ronite sve, čitav zaron i sretnete jednog, dva, malena, nedorasla? U jabučkoj kotlini, znanstvenici su otkrili da se škamp mrijesti po dva puta godišnje, od kad je lovna težina pala na sadašnji prosjek! To nikad prije nije bio slučaj. Priroda se bori svojim mehanizmima, ali gubi bitku s najvećom zviri- čovjekom! Naša pohlepa ipak je dublja od ovog mora, prije desetak godina gajio sam nadu da je more ipak možda malo dublje. Ali nije!
Planiraš li neku izložbu fotografija u skorije vrijeme ili kakvu monografiju sa slikama ispod mora?
– Jedna izložba mojih fotografija upravo se odvija u mljetskoj galeriji „Stara skula“ u mjestu Goveđari, predivnom prostoru kamenih zidova koji su savršena pozadina morskim motivima. Izloženo je tridesetak fotografija velikog formata. Isti postav, dopunjen s desetak novih fotografija planiram postaviti za dvije godine u Ljubljani, a u medjuvremenu dogovaramo i izložbu u Splitu.
Na osnovi izloženih fotografija nastala je i prekrasna slikovnica, koju je moja prijateljica Mirela osmislila i obogatila aforizmima vezanim za tematiku, koju smo ovoga puta tiskali u privatnoj nakladi i podijelili posjetiocima izložbe, umjesto kataloga. Lijepa priča se zakotrljala uz te fotografije, i obećajem da nećemo stati na ovome! Tematika dubina, rane koje moru nanosimo svojim konzumerističkim načinom života, poticaji za spas posljednjih ostataka života kakvoga pamte još uvijek živi ljudi, sve su to razlozi da ne posustanemo. Svatko od nas, trebao bi unutar svoga malog svemira stvoriti dobru priču, unijeti promjene, obogatiti i oplemeniti svoj vlastiti kutak svemira, da bismo pokrenuli stvari.
Ovo je moj put, i nadam se da će imati dovoljno utjecaja za promjene u barem pokojoj glavi, te da tako zakotrljamo jednu veliku lavinu zajedno, koja će promijeniti stvari na bolje. Našem svijetu se na dnevnoj bazi oduzima ljepota, a ona ima ljekovita svojstva. Svakodnevno svjedočimo neviđenoj otimačini mora, duše, boja i svega vrijednoga. Vrijeme je da počnemo vraćati. I neka buduća monografija, koja je odavno u mojim snovima, ako se dogodi, bit će vapaj zgažene ljepote, apel za spas, krik mora koje na žalost ne može zastupati svoje interese. To je i bit će moto čitavog moga rada, priča, knjiga, izložbi, i kome je dano prepoznat će.
Koja ti je najdraža fotografija s kojom se ponosiš?
– Vjerovali ili ne, meni su gotovo najdraže dvije fotografije koje imaju tehničkih pogrešaka i koje radi toga ne mogu proći niti na jednom fotografskom natječaju. Stoga i ne sudjelujem u takvim manifestacijama. Jedna od njih je velika škrpina, riba kakvu nisam od onda više nikada sreo u podmorju, dama od gotovo pet kilograma po mojoj procjeni.
Prišao sam joj svojom prvom kamerom, koja je imala samo mali fleš ugrađen u gornjem kantunu, i koji je samo slabašno osvijetlio područje oko oka dotične. Sve ostalo je u sjeni pa slika nije korektno osvjetljena i kao takvu nisam je razvio punih deset godina od nastajanja. Kad sam pripremao ovu retrospektivu, dao sam joj šansu i razvio je u izložbenom formatu. Visila mi je na zidu par minuta, nasuprot kauču, i nisam mogao skinuti pogleda s nje. Baš to što je u sjeni, dalo joj je jednu mističnu atmosferu, i ja sam se s odgodom totalno zaljubio u nju.
Druga je također jedna vrsta škrpine, škrpinica koja živi dublje i znatno je manja i rijeđe je srećem. S njom je bio problem što se odlučila pomaknuti u onom kratkom vremenu što su tadašnji digitalni kompakti trebali za okinuti nakon pritiska botuna. Ja sam automatski kamerom krenuo za njom i ona je zabilježila kompletan đumbus. Zamutila se pozadina, riba je zamućenih obrisa, jedino joj je oko došlo u fokus u trenu okidanja, ali ukupan dojam je izvanserijski. Izgleda kao da je naslikana pinelom na slikarskom platnu. Ona se odmah promakla u favorite.
Tuna, kraljica mojih dubina, također ima par slika visoko na ljestvici. Tu je i kovač koji me iznenadio toliko da sam nasumice opalio, preko ruke, a rezultat je takodjer mome oku sjajan.
Draga mi je i najnovija akvizicija, opet škrpina ali u mreži, sapeta i izmrcvarena. Mogla bi snažno odjeknuti kad jednom bude na zidu neke izložbe. Ona nema grešku. Možda bi i prošla na nekom izboru za miss podmorja, ako bi se tamo nekako zatekla.
Jurica Gašpar
Lovro Rumora, šef ekološke udruge Zeleni Dalmacije Split, komentirao je uhićenja više hrvatskih i talijanskih državljana zbog trgovanja zaštićenim morskim
Kućni akvariji su delikatna, ali vrlo fascinantna mjesta. Promatrajući ih, možete svjedočiti nevjerojatnom vodenom životu i prirodi u njezinom najčišćem
Meksička tetra, slijepa špiljska riba, živi u mračnim špiljama. Mirna vrsta koja većinu vremena provodi u srednjim vodama iznad stjenovitih
SVEUČILIŠTE U BONNU – Najnovije istraživanje pokazalo je da ciklidi i raže mogu obavljati jednostavne matematičke radnje zbrajanja i oduzimanja u
Jadranski web portal
© 2024 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
