DAVNI DANI Dalmatincima je Badnjak oduvijek grijao dušu: "Umjesto božićnog drvca u kuću se unosila slama, a svijeća se gasila komadićem kruha umočenim u vino - evo i zašto!"

Ono što je tradicija kićenja božićnog drvca na Badnjak danas, u Dalmaciji je u minulim vremenima bilo unošenje slame u kuću. Običaj je to koji simbolizira Isusovo rođenje u betlehemskoj staji na slami.

Nekad je dakle običaj bio na Badnjak u kuću donijeti slamu te je rasprostrijeti po podu za valjanje, sjedenje ili čak spavanje, dok se dio obavezno stavljao na stol, točnije ispod stolnjaka. Nakon Božića, točnije tri dana nakon Božića, slama se ritualno iznosila te polagala na mlade voćke kako bi ih posvetila bogatim urodom iduće godine.

Običaj unošenja slame i dalje je, ponešto transformiran, prisutan u Dalmaciji, gdje se danas mala količina stavlja ispod stola ili jelke kao simbol Isusovih jaslica.

Uz unišenje slame u kuću ti je i običaj paljenja Badnjaka tradicionalno je bio najrašireniji u selima Dalmatinske zagore, ali se održavao i u obalnim krajevima poput Splita i Kaštela. Sam naziv Badnjak povezuje se s pojmom „panj“, a praksa je podrazumijevala da najstariji član kućanstva obilazi dom noseći drveni panj. Nakon toga bi se Badnjak unosio unutra, poškropio blagoslovljenom (krštenom) vodom, dok bi ukućani izgovarali pozdrav: “Na dobro vam došla Badnja večer”, prenosi tportal.

Panj bi na ognjištu tinjao tijekom cijele noći, a pepelom preostalim nakon izgaranja kasnije bi se posipala polja i vinogradi, vjerujući da tako prizivaju rodnu i uspješnu godinu. Na obalnom području najčešće se koristio panj masline.

Kićenje drvca umjesto "otvorene vatre"

Već sredinom dvadesetog stoljeća, panj je nestao pred čarom božićnog drvca, onog bora koji je polako u našu tradiciju stigao iz Njemačke još u 16. stoljeću, da bi krajem 19. preko sjeverozapadne Hrvatske ušao u srca naših predaka. U Splitu je privikavanje na te "nove običaje "išlo postupno, a prvi koji su okitili božićno drvce bili su članovi splitske obitelji Kaliterna. Oni su 1895. godine, inspirirani susjednima željezničarima, odlučili ‘iskopirati’ tradiciju.

U našoj tradiciji doduše razlikujemo dva običaja kićenja.

Kićenje božićnim zelenilom (granama javora, bršljana, kadulje i masline) bila je drevna tradicija u kojoj su obitelji kitile vrata, dvorišta, pa i kokošinjce, dok je kićenje božićnog drvca došlo iz gradova te se proširilo po selu u 19. stoljeću. Drvca su se otada obično krasila svijećama, vrpcama, jabukama i lješnjacima.

Svijeće su duboko utkane u pučke božićne običaje, od početka Adventa do ponoćke, kao simbol svjetla i nade u božićnom vremenu. U domovima su se svijeće obično postavljale na zimzeleno granje ili božićno drvce u tri primjerka, a palile su se svečano na Badnju večer, prvi dan Božića i tijekom božićnih blagdana, pa čak i na Novu godinu i Tri kralja.

U Splitu je običaj kao i mnogo toga drugog bio poseban: svijeća se stavljala u ‘svijećnjak’ od kolača, točnije kolač kružnog oblika s rupom u sredini. Paljenje svijeće bilo je popraćeno riječima koje su najavljivale Božju milost, dok se gašenje vršilo komadićem kruha umočenog u vino, uz izricanje želja za uklanjanje loše energije iz doma. Ako je takve na ovaj poseban dan uopće i bilo!

Kolendanje

Tradicija kolendanja ima pretkršćanske korijene, prilagođene kršćanskim blagdanima, i često se veže uz paljenje badnjaka ili sijanje pšenice. Kolendanje u Dalmaciji predstavlja tradicionalni božićni običaj u kojem grupe djece, mladih i ponekad odraslih obilaze kuće pjevajući kolende, točnije obredne pjesme za čestitanje Božića, Nove godine i Sveta Tri Kralja.

Kolendo, ako ste se pitali znači veselo! A, u Dubrovačkom primorju zapisano je mnoštvo kolendi! One su se razlikovale od sela do sela po stihovima ili motivima, ali se karakteristični pripjevi iza svakog stiha kolendo, kolendo, odnosno veselo, veselo nisu mijenjali. Razlikovala se i struktura kolendara i u tome je cijela ljepota. Ili barem dio nje.

Primjerice u Slanom i Majkovima kolendali su stari i mladi, muškarci i žene, dok su u Visočanima kolendale samo žene. Kolendom se, također, naziva i naranča u koju bi se zabile grančice masline s nanizanim suhim smokvama. Te bi kolende djevojke poklanjale mladićima.

Kolendanje je jedno od najvrednijih blaga hrvatske kulturne tradicije, uvršteno u Registar nematerijalne kulturne baštine Hrvatske. I tako dok danas plešete na božićne klasike, pijete kuhano vino i kraj okićenog bora grickate cimet rolice, razmislite malo o našim predcima koji su Badnjak obilježavali na jedan drugačiji način, ali s jednakom toplinom u srcima.

J.T.