Hrvatska je zemlja koja ima mora, kolilko i kopna. Otprilike toliko otpada na morsku površinu, ako uvrstimo i naš suvereni gospodarski pojas, kojeg hrvatska vlast ne bi ni proglasila da se toga nisu sjetili Talijani, a na to ih podsjetio upravo Morski HR. I tu nećemo biti nimalo skromni. No, kad su more i njegovo istraživanje u pitanju, sigurnost ljudi je najvažnija. Ronioci najizloženiji, a zakoni i pravilnici nikad nedorečeniji. Donosi se novi pravilnik, želimo nove turiste, morska smo destinacija. Što se događa pod morem i u zakonima iznad njega?
Gost osme po redu emisije Morski TV je ronilački instruktor Vedran Dorušić.
Osim što je kolumnist na portalu Morski HR, Vedran je vlasnik Ronilačkog centra FOKA, s operativnim sjedištem u Auto-kampu Šimuni na otoku Pagu. Od 2008. aktivno sudjeluje u istraživanju i zaštiti kulturne baštine u hrvatskom podmorju, otkrio je mnoga nova nalazišta i zaštitio stara, a bio je i član Vladine stručne skupine ispred turističkog ronjenja, za donošenje novog Pravilnika o sigurnosti ronjenja.
Prijedlog pravilnika o Sigurnosti ronjenja Ministarstva mora ovih je dana digao dosta prašine. Što se to dogodilo?
– Dogodilo se to da smo dobili jedan Pravilnik kojeg uopće nismo očekivali. Slična situacija se pojavila 2016. gdje smo mi koji smo involvirani u ronjenje čuli da se radi na pravilniku i postavili smo pitanje Ministarstvu mora je li to istina, gdje je Pravilnik i da bi ga voljeli vidjeti. Kad smo ga vidjeli i ustanovili da je stvarno loš, Ministarstvo mora je organiziralo skupinu koja je bila zadužena za koordinaciju svih segmenata ronjenja, kako bi se dobio jedan dobar Pravilnik u kojem su bili predstavnici turističkog, znanstvenog, marikulturnog i rekreativnog ronjenja, dakle svi oni koji nešto o ronjenju nešto znaju.
Išli smo korak po korak, davali smo prijedloge, te zajedno napravili jedan draft Pravilnika koji će imati svoju glavu i rep. Naposljetku smo mislili da ćemo mi taj Pravilnik i vidjeti, međutim na sastanku nam je pokazano da su angažirali tvrtku da napravi tzv. e-dnevnik ronjenja. Dakle, digitalno bi se prijavili ronioci da se vidi gdje oni rone. To je, začudo, i bio naš prijedlog, da se nas može kontrolirati. Razlog je da se poveća sigurnost ronjenja, kako bismo sami sebe dozvolili kontrolirali i da se izbjegle crni turizam. Onda smo u listopadu 2020. poslali pismo-požurnicu s pitanjem zašto se s tim čeka. I nakon toga se sve do 29. ožujka ove godine nije dogodilo ništa, kada smo mi na e-Savjetovanju vidjeli novi Pravilnik, koji zapravo nema veze s onim što smo mi dogovarali.
Što bi se trebalo promijeniti u Pravilniku, što je obećano da će se promijeniti?
– Nije nam obećano ništa, ali smo lijepo i konstruktivno radili na tome i svaka skupina je radila na svojem dijelu Pravilnika. Napravili smo podjelu Pravilnika na opći i specifični dio. Danas je taj pravilnik kojeg smo vidjeli jako konfuzan i neke stvari nisu ni dodirnute, poput arheologije koja nije pod znanstvenim istraživanjem, nego posebno. Možda najgori dio je onaj o spašavanju, gdje se uopće ne spominje redoslijed spašavanja, nego se priča o nekakvoj komisiji, pa se to prijavljuje nadležnoj Lučkoj kapetaniji… a spašavanje se može dogoditi u jedan sat u noći i umjesto ispunjavanja administracije, mi u ronjenju imamo nešto, što se zove zlatni sat i puno smo pričali o tome. To je slično kao i kod hitnih službi, znači, ako se jako ozlijeđenog ronioca u sat vremena uspije staviti u komoru, šanse da će se on potpuno oporaviti su jako velike.
Pravilnik je jako teško i komentirati zato što i ne razumjemo što je pjesnik htio reći.
Rekao si mi uvodno da se sve ove godine bavimo gašenjem požara koji nastaju nesavjesnim radom službi koje su odgovorne za ronjenje i da se stignete baviti promocijom. U čemu je zapravo problem?
– To nam se svako malo ronjenja. Zajednica koja okuplja profesionalne ronioce je nastala zbog problema sa školovanjem, gdje se najednom pojavila jedna škola u koju smo morali svi ići, a to je otprilike 12 tisuća kuna po zaposlenom. Onda smo se organizirali, to zaustavili i napravili jedan prijelazni period da se reorganiziramo i da se osnuju i druga učilišta, kako bi se ljudi mogli školovati po normalnijim i povoljnijim uvjetima.
Svako malo se dogodi nekakav zakon koji izleti od nekud i onda ga treba raditi iz početka, zato što ljudi ne poznaju ronjenje i možda u dobroj namjeri, ali naprave kaos. Dakle, stalno se želi nešto predefinirati, stalno se traži ta neka velika administracija koja nas guši.
Mi jedini u Europi imamo posebna ronilačka zanimanja, koja moramo platiti za svakog čovjeka. Ako vi želite provesti karijeru u ronjenju, sve super, ali kad nama recimo ljeti nedostaje studenata koji znaju pričati francuski i koji bi odradili jednu ili dvije sezone u ronilačkom centru, onda je to previše i prekomplicirano. Uz to, ta školovanja su na hrvatskom, a mi bismo željeli da ona budu dostupna na svim jezicima.
Imali smo problem i s Ministarstvom kulture koje nam je htjelo ograničiti koliko ronilaca smije voditi jedan voditelj ronjenja, da mora biti pod morem, itd. To je očiti prikaz da netko ne poznaje ronjenje. Objasnili smo im da je najbolja pozicija voditelja ronjenja gore na brodu, jer u slučaju da se nešto dogodi, on je najbolja osoba koja zna raditi s kisikom, pozvati spašavanje i pomoći konkretno roniocu. Ali ako vi imate voditelja ronjenja koji nakon što je netko izletio, ne smije to učiniti još pola sata, jer će ugroziti i sebe, onda je on na najgorem mjestu.
I sad u ovom Pravilniku stoji da organizator “mora organizirati ronjenje na način da bude bez rizika za zdravlje”, što je nemoguće, jer uvijek ima rizika, također stoji i da “voditelj ronjenja mora biti pozicioniran tako da u svakom trenutku može pomoći svakome iz grupe”, što je svakome tko se ronjenjem bavi, jasno da nije moguće. Svaki ronilac mora biti odgovoran za sebe i on roni po svojoj ronilačkoj kategoriji.
No-take zone i umjetni grebeni u posljednje su vrijeme izuzetno aktualni. Kako tu stojimo?
– Park prirode Telašćica je proglasila No-take zonu koja je jako mala i mnogi su imali negativne komentare, što je potpuno krivo. Oni su, naime napravili svu zakonsku proceduru da vi, prateći njihov rad, možete napraviti No-take zonu. To je super priča, jer ne usporava posao. Ako uspostavite takvu zonu, maknut ćete ribare iz nje, ali ako je ona u zoni za ronjenje, dobit ćete hrpu ronioca. Ukupno će privredna djelatnost napredovati. Kad si o tome prije nekoliko godina pričao o tome, svi bi se hvatali za glavu, a sada svi ribari razumiju o čemu se radi i zašto je to dobro i čak potiču otvaranje No-take zona.
Prvi umjetni brak je postavljen ispred Sveučilišta u Zadru i njega su isto ljudi različito komentirali, ali on je zapravo jako pozitivan, jer je napravljena sva zakonska procedura, radi se monitoring, prati se stanje ribljeg fonda i svatko će u budućnosti imati već iskrčen put znanja što ga u ovom procesu očekuje. Svaki taj korak koji se napravi je jako pozitivan.
Danas mi ronioci imamo već 20-ak godina uzajamnog razumjevanja s profesionalnim ribarima i kad su No-take zone u pitanju, to je jasno da tamo ribarenja nema. Problem su sukobi između profesionalnih i sportskih ribolovaca, gdje rekreativci napadaju prave ribare, što nikako nije u redu i to se mora riješiti na puno pitomiji način.
Osim klasičnih umjetnih grebena, vi ste došli na ideju napraviti i nastambu za morske konjice.
– Njih smo željeli upotrijebiti kao manekene za zaštitu prirode. Svatko pozitivno reagira na morske konjice, posebno kad im objasniš da ih ima i na plažama. Kad ih tako približiš ljudima, onda im i objasniš, što im to smeta u moru, a smeta im smeće i pretjeran izlov. Morski konjici su žrtve svih mreža. Ono što je super, da nas ribari nakon svakog slučajnog ulova nazovu i kažu “evo pustio sam ti dva u more”.
Osim nastambe, tu su i mali konopići koji im služe zato što se morski konjići jako teško održavaju u morskoj struji i vole konope, za koje se uhvati u trenutku kad je korenat. To je prva takva skulptura, od dvije koje smo napravili. Napravit ćemo kalup iz kojeg ćemo izraditi više nastambi, pa ćemo nakon njihova postavljanja vidjeti što se s njima događa. Sad su ti umjetni grebeni veliki hit, no možda oni nose nešto što mi ne znamo, zbog čega moramo skupiti što više podataka. Jedna od ideja je da to radimo od recikliranog betona, a sve to treba kontrolirati 5-6 godina, da bi dobili što bolje znanstvene podatke.
Potapanje olupina u posljednje vrijeme je jako aktualno. Neki kažu – ne treba nam to jer imamo tisuće brakova i pličina, a drugi kažu, upravo nam zbog toga treba…
– Naravno, treba nam kao i svakog dodatnog sadržaja. Grad Zadar je primjer gdje su sve ronilačke lokacije prilično daleko. Kad bi se u tom kanalu potopilo 5-6 brodova, to je onda lokacija na koju ronilački centar dođe u par minuta. Ono što se na tim olupinama vidi je da se brzo naseli riba. Jedan brod koji je potopljen na Sestrunju, Ledenik se zove, količina ribe koja je tamo se ne može upotrebljavati za nekakve znanstvene statistike, jer je previše. Toliko dobro more reagira na olupine. Kad se brod potapa, onda se on jako očisti, izvadi se gotovo sve iz njega, čime olupina izgubi dušu, jer jako je lijepo u brodu vidjeti gramofon, telefon, dijelove brodske opreme, ali s druge strane, puno je manje štete za okoliš.
No tvoja ekipa se ozbiljno bavi i arheologijom. Možeš li nam reći malo više o tome, naime, vi ste i otkrili neke za cijelo Sredozemlje jedinstvene lokacije?
– To je dobra sreća. Najspecifičnija je Letavica na otoku Pagu. Radi se o rimskom brodolomu iz 1. st. pr. Kr. i to se nalazi na 1 Nm od ronilačkog centra i to na dostupnoj dubini za ronjenje. Dotadašnja praksa je bila da se takvi nalazi zaštite metalnim kavezima. Oni jesu štitili, no oni brzo obrastu i nalaz postane neatraktivan. Postavljali su i veće kaveze, no i to se pokazalo neadekvatno. Ovdje je bila odluka da se ne ide s kavezima, već da se lokalitet dokumentira, da bi nalazište ušlo u sustav Ministarstva kulture i nastavili smo istraživanje. To se pokazalo dobrom odlukom, jer smo naknadno našli još dva sidra i još amfora. Znali smo za njih 400, ali će ih na kraju biti i 800. Najbitnije je da mi odmah po pronalasku to odmah i objavimo. Dakle tog dana kad pronađemo nešto, to je odmah toga dana objavljeno na Facebooku. Zapravo novcem od istraživanja podupiremo istraživanje, a nalazima od istraživanja podupiremo turizam.
O izuzetnim arheološkim otkrićima Vedrana Dorušića i njegovog tima iz ronilačkog centra Foka, umiranju koralja i periski u Jadranu, te još nekim zanimljivim temama, pogledajte više u emisiji Morski TV.
Ne zaboravite se besplatno pretplatiti na naš Morski TV Youtube kanal.
Morski Tv
Jadranski web portal
© 2024 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
