> ## Content Index > Fetch the complete content index at: https://www.morski.hr/llms.txt > Use this file to discover other available public pages before exploring further. # Što li nas čeka kad sve obezvrijedimo i betoniziramo? - URL: https://www.morski.hr/sto-li-nas-ceka-kad-sve-obezvrijedimo-i-betoniziramo/ - Published: 2026-10-05T14:58:51.000Z - Updated: 2026-10-05T14:58:51.000Z - Author: Jurica Gašpar - Tags: Devastacija obale, Pomorsko dobro **Lijepo zvuče riječi o „otočnom refleksu“. O tome da nema jednog rješenja za sve otoke, da mali otok ne može biti tretiran kao Sicilija, da treba uzeti u obzir trajektne veze, vremenske prilike, sezonska opterećenja, cijenu života i stvarnu dostupnost usluga.** Lijepo zvuči i poziv da se otočane uključi u oblikovanje politika. Ali što to znači nama ako nas se u stvarnosti malo kada pita? Što znači govoriti o slušanju otočana ako se njihov glas čuje tek kada treba prihvatiti projekt, dati zemljište, prodati djedovinu ili prešutjeti odluku koja će promijeniti mjesto u kojem živimo? Otok se ne može razumjeti samo kroz statistiku i europske dokumente. Otok je čovjek, njegov rad i njegov prostor. To je ribar koji zna more, težak koji poznaje svaku škrapu, obitelj koja čuva kuću i masline, suhozide, vinograde i putove koje su generacije stvarale i održavale. Naši stari nisu uvijek imali novca, ali su imali zemlju. Čuvali su je jer su znali da nije samo imovina. Bila je sigurnost, hrana, dom i mogućnost da obitelj opstane. Mi danas možda imamo više automobila, betona, apartmana i novca, ali sve manje zemlje. A ono što nije prodano, sve se više dijeli i usitnjava. Treća generacija tako nasljeđuje ono što je ostalo nakon desetljeća prodaje i parceliranja. Kuće se dijele, zemljišta se dijele, a prostor za život postaje sve skuplji. I onda se pitamo: gdje će naša djeca živjeti i od čega? Hoće li imati gdje posaditi maslinu, zasaditi vinograd, baviti se poljoprivredom, ribarstvom ili obrtom? Ili će njihova budućnost biti sezonski posao, tuđi apartman i čekanje sljedećeg ljeta? Možda bismo danas trebali ponovno poslušati one naše stare „mudrace“ koji su znali čuvati svoje. Jer zemlja se može prodati jednom. Ali kada je jednom prodana, ne može se naslijediti ponovno. Naravno, ne možemo za sve kriviti druge. I sami smo prodavali, gradili, prihvaćali i šutjeli. Netko je prodavao jer je morao, netko jer nije vidio drugu mogućnost, a netko jer je novac danas izgledao vrjedniji od zemlje koja će možda trebati njegovoj djeci. Ali nije isto prodati komad zemlje da bi preživio i graditi sustav u kojem je najvrjednije ono što se može kupiti, izgraditi i preprodati. Tu počinje politika. Tu počinju kapitalni projekti, investicije, lobiji i različiti interesi. U njihovim se planovima govori o milijunima, razvoju, turističkim sadržajima i novim građevinama. A gdje je u toj računici običan otočanin? Onaj koji ne traži hotel, nego posao. Ne traži luksuznu marinu, luku nego trajektnu liniju; sigurno pristanište 365dana na koju može računati. Ne traži novu betonsku vizuru, nego liječnika, školu, vrtić, trgovinu i mogućnost da mu dijete ostane živjeti na otoku. Tako nastaje paradoks našeg razvoja: otok je ljeti pun, a zimi sve prazniji; apartmana je sve više, a stanova za domaće sve manje; vrijednost zemljišta raste, ali mogućnost da ga domaći čovjek kupi nestaje. I onda dolazi beton. Jedan objekt. Pa drugi. Jedna iznimka. Pa „važna investicija“. Pa još jedan kapitalni projekt. Svaki za sebe može izgledati opravdano. Ali kada ih zbrojimo, više ne gledamo pojedinačne projekte. *Gledamo promijenjeni otok*. Obalu koja postaje roba. Krajolik koji postaje građevinska mogućnost. Zemlju koja prestaje biti temelj života i postaje financijski instrument. A što ćemo tada ostaviti svojoj djeci? Kuću koju neće moći održavati? Nekoliko podijeljenih parcela? Apartman koji će pola godine biti prazan? Hoće li naši potomci jednog dana živjeti na zemlji svojih predaka, a osjećati se kao gosti? Zato „otočni refleks“ ne smije ostati samo lijep izraz u europskim dokumentima. Ako doista želimo zaštititi otoke, onda moramo govoriti i o cijeni zemlje, stanovanju, radu, poljoprivredi, ribarstvu, demografiji i pravu čovjeka da ostane živjeti ondje gdje je rođen. Otok nije samo udaljenost od kopna. *Otok je i udaljenost čovjeka od odluka koje određuju njegov život.* A upravo ta udaljenost postaje jedan od naših najvećih problema. Čovjek može preživjeti buru, jugo, sušu, lošu sezonu i skupu trajektnu kartu. *Teže preživljava osjećaj da se o njegovoj zemlji, obali i budućnosti odlučuje negdje drugdje.* Zato nije dovoljno reći da treba slušati otočane. Treba ih pitati prije nego što se odluči. Treba čuti i onoga koji nema kapital, odvjetnika, političku vezu ni projekt vrijedan milijune*. Jer taj čovjek možda nema novac, ali ima nešto što se ne može kupiti* – **pamćenje prostora**. Zna gdje je bila njiva, gdje je tekao put, gdje se išlo po vodu i gdje je rasla maslina njegova djeda. I zna kada je otok počeo nestajati. Otok ne nestaje kada se sruši posljednja stara kuća. *Nestaje kada čovjek više ne može živjeti od svoga rada, kada mladi ne mogu doći do doma, kada se zemlja pretvori u robu, obala u građevinsku parcelu, a kuća u apartman.* Tada se pod krinkom razvoja počinje gubiti ono zbog čega je otok uopće vrijedio. Zato pitanje nije samo koliko ćemo još izgraditi. Pitanje je **koliko ćemo još izgubiti prije nego što shvatimo da se otok ne može ponovno izgraditi kada jednom izgubi ono što ga čini otokom.** Beton možemo izliti ponovno. Zgradu možemo sagraditi. Marinu, luku možemo proširiti. Turističku ponudu možemo osmisliti iznova. ***Ali izgubljenu zemlju ne možemo vratiti***. Ne možemo vratiti generacije koje su otišle. Ne možemo vratiti zajednicu kada se jednom raspadne. *I ne možemo ponovno kupiti ono što smo prodali kada shvatimo da je bilo neprocjenjivo*. Možda će nas zato jednoga dana naša djeca pitati: **„Dida, nona, mama, tata – što ste nam ostavili?“** Tada neće biti važno samo ono što smo sačuvali, nego i ono što smo dopustili da nestane. Jer najveća vrijednost otoka nikada nije bila u tome koliko se na njemu može izgraditi. *Bila je u tome *koliko života na njemu može ostati* *.** Milo Miklaušić, kap.