Radnici 3. maja: "Nekada gigant, a danas su nažalost ostale samo zgrade, ljudi nema"

Između strke i uzbuđenja oko zadnjih radova na brodu koji su ovih dana ponosno porinuli, neki od trećemajaca prisjetili su se i starih vremena.

Jedan od njih s veteranskim stažem je Nebojša Uzelac. Od mladog stipendista 3. maja, rada na brodu i sada u bravarskoj radioni, iza njega je trideset i sedam godina staža.

- Ovo je moj dom, tu sam praktički iz škole došao i ako Bog da bit ću do mirovine. 3. maj je nekada imao gotovo 10 tisuća radnika, a plus kooperacija, to je bilo skoro 14-15 tisuća ljudi, a danas nas ima možda 600-700, tako da vidi se razlika - govori za emisiju More Pula HTV Nebojša Uzelac, radnik brodogradilišta 3. maj.

Nebojšin kolega, Dalibor Čupković 35 je godina u 3. maju, od stipendista učenika, do proizvodnje i sada kancelarije voditelja bravara.

- Nekada gigant, a danas su nažalost ostale samo zgrade, ljudi nema. Nažalost i mnoga zanimanja su se ugasila, nekada smo imali mnogo više majstora. Ovdje se dolazilo učiti, a danas i sami vidite, uvozimo zanimanja, uvozimo ljude, uvozimo sve. Ostalo je nas šačica ljudi, entuzijasta koji su, kao i ja, pred mirovinu - kaže Dalibor Čupković, radnik brodogradilišta 3. maj.

Sindikalist i mlađi kolega, Slađan Pejić, i privatno se druži s Nebojšom. Zajedno igraju nogomet i svi su zajedno ovdje kao jedna mala ili velika obitelj. Slađan je tu dvadeset i tri godine i s nostalgijom se sjeća vremena kada u 3. maju bilo mnogo posla i kada nije bio problem doći do školovanog i iskusnog kadra.

- Kad sam došao prije 23 godine, ovdje je bilo tri tisuće trećemajaca i tisuću i petsto kooperanata, ovdje vam je bilo kao da ste na Korzu. Više su se ljudi i družili, znalo se otići na kavu ili na pivo ako je ljetno doba, privatna druženja, bila su natjecanja u strukovnim zanimanjima koje su organizirale veće firma pa i 3. maj. Bilo je druženja sa sindikatima i sindikati su imali veći broj ljudi, išlo se na sindikalne igre, bilo je sve puno drugačije, ali na bolji način. Ovo sada je sve nekako pusto - kaže Slađan Pejić, radnik brodogradilišta 3. maj.

- Tužan sam zbog toga što znam da znamo raditi, znam da možemo raditi, a nije mi jasno zašto nas ima tako malo. Prije smo radili takoreći s pjesmom i ljudi su došli raditi i smijali se i zafrkavali. Danas malo radimo i u grču smo jer uvijek razmišljamo hoćemo li imati posla, a svi želimo da imamo što više posla. Nekada se radilo po pet, šest, sedam brodova, a sada jedan brod godišnje - govori Uzelac.

I prebrodili su oni dvije teške godine, 2018.i 2019. Izdržali su najteže i nadaju se da se takve godine više nikada neće ponoviti.

- Uvijek je bilo tenzija, uvijek je bilo zatvorit ćemo vas sutra, prekosutra. Na kraju Pula nas je uspjela stvarno dovesti do dna, ali kao feniks, dižemo se uvijek iznova i ne damo se - poručuje Čupković.

Tako je govorio i predsjednik tada kriznog stožera, kada su uspjeli spasiti se. Uvijek optimistični Predrag Knežević, s više od dvadeset godina trećemajskog staža, priželjkuje nove poslove i brodove.

- Nadam se da ćemo na ovim prostorima nastaviti dalje s brodogradilištem. Bilo tko nas misli danas, sutra uzeti, uvjet radnika će biti ne da nam se potpiše da će se netko baviti brodogradilištem 5 godina pa poslije što bude, nego minimum barem na 20 godina. I onda možemo biti sigurni da ćemo nastaviti raditi brodove, a ne možda nešto drugo - kaže Predrag Knežević, radnik brodogradilišta 3. maj.

Jer svi ovi trećemajci najviše vole brodove, more i svoj posao.

- Mi i poslije 3. maja pričamo o 3. maju. Nemamo o čemu drugome, nama je kompletan naš život i poslovni i privatni, sve nam se vrti oko 3. maja - ističe Pejić.

I.N.