PRIČA S LASTOVA Kad bi svatko uzeo sa sobom komadić problema s mjesta gdje problem ne treba biti...

LASTOVO - S Lastova nam se javio čitatelj koji želi podijeliti jednu kratku priču, ali nažalost želi ostati anoniman. Priča je doista vrijedna čitanja.

Ovdje sam na Lastovu poslom, vozim gumenjakom "Artina" (*ime zaštićene i ugrožene ptice koja se gnijezdi na Lastovnjacima), biologe, znanstvenike i volontere entuzijaste koji su ovdje radi istraživanja i zaštite životinjskih vrsta, ptica, guštera, zmija. Ekipa je međunarodna, iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Nizozemske, Mađarske i Bjelorusije.

Svaki dan rano u jutro odlazimo na otočiće gdje se nekoliko sati odvija terenski rad promatranja, brojenja i zaštite ptica i gmazova, nekad popodne odlazimo i u unutrašnjost otoka gdje obitava neotrovna zmija "žuta poljarica". Dok čekam da se terenski rad završi ponekad osvježenje potražim roneći na dah.

"Ovako bi prirodni život trebao izgledati i na drugim mjestima na Jadranu"

Ovdje se još uvijek mogu vidjeti razni oblici života, koje smo nekad viđali i uz obalu, od morskog konjića, veličanstvene meduze, šarenog morskog crva, ranih riba, rakova... Užitak je promatrati bogatstvo bioraznolikosti, kako pod morem tako i na i iznad otoka. Ovako bi prirodni život trebao izgledati i na drugim mjestima na Jadranu ali to je druga priča.

Danas sam ronio u jednoj uvali na otočiću Mrcara, predivan zeleni otok, kristalno more kao uostalom na svim Lastovnjacima. Osim riba primijetio sam ispod broda na dnu plastične boce, limenke, šlape, kese, cerade i slične predmete kojima ovdje nije mjesto.

Krenuo sam ih vaditi s dna mora, ono što sam uspio izroniti s dubine na koju mogu zaroniti na dah. U krugu od dvadesetak metara oko broda bilo je svega. Iako su plastiku i smeće čistili i čiste radnici parka prirode, lokalni ljudi i neki nautičari toga očito more nanese toliko da ga se nemoguće u potpunosti riješiti.

Možda kad bi svatko od nas kad god primijeti smeće koje tu ne pripada uzeo komadić tog problema sa sobom, izvukao kesu, šlapu ili plastičnu bocu van, malo po malo more bi bilo čišće i zdravije.

Neki dan je bio organiziran edukativni program, radionice za djecu i kviz, organizacije "oceanografi na otoku" s ciljem informiranja i stjecanja znanja o moru. Moram priznati da smo se u našem timu "Artina", iako smo mnogo toga znali i na kraju osvojili prvo mjesto, dvoumili oko jednog kviz pitanja.

Koliko čovjek pojede plastike? Ekvivalent jedne kreditne kartice, pet grama, godišnje, mjesečno ili tjedno? Činilo nam se da je tjedno ipak malo previše, ali to je bio točan odgovor. Dobro ste pročitali. Čovjek pojede jednu kreditnu karticu plastike tjedno. Čak ni tu informaciju nije lako probaviti.

Sve što se baci u more završi u morskim organizmima i na kraju i na našem jelovniku, piše nam ovaj čitatelj, za koga nam je iskreno žao što želi ostati anoniman, no ovim putem mu u ime svih koji čitaju Morski HR i prirode koju voli iskreno čestitamo na sjajnom angažmanu i tekstu!

D.G.