Otkrivanje antičkog Burnuma na starim zemljovidima

Najstariji sačuvani kartografski izvor na kojem je prikazan antički Burnum, Quinta Europe tabula (Peta karta Europe), datira iz 2. stoljeća, a nalazi se u 5. knjizi djela Geografija aleksandrijskog matematičara, astronoma i geografa Klaudija Ptolemeja. Izvornik toga djela nije sačuvan, a do nas je došlo kao srednjovjekovni prijepis. To je najstariji kartografski izvor koji prikazuje područje rijeke Krke (Titius Flumen). Zapadno od toka Krke Ptolemej je smjestio Burnum, najznačajniji vojni logor u rimskoj provinciji Dalmaciji, koji je egzistirao kroz gotovo čitavo 1. stoljeće, da bi se početkom 2. stoljeća transformirao u municipij (grad).

Sljedeći spomen Burnuma u kartografskim izvorima nalazimo sredinom 4. stoljeća u tzv. Tabula Peutingeriana, karti i putnom vodiču koji donosi različite podatke važne za putovanje: ceste, naselja, prenoćišta i sl. Pretpostavlja se da je tu kartu izradio rimski kartograf Kastorije (Castorius) oko 340. godine. Na njoj su prikazane gotovo sve rimske magistralne ceste na području Ilirika i Panonije s putnim postajama i njihovom međusobnom udaljenošću. Karta koja se danas čuva u Nacionalnoj knjižnici u Beču kopija je iz 1498. godine, a izradio ju je bečki humanist Konrad Celtes. Poslije je karta dospjela u posjed njemačkog znanstvenika Konrada Peutingera, pa je po njemu dobila ime. Sastoji se od jedanaest spojenih listova dimenzija 682 x 34 cm.

Tabula Peutingeriana na području Pokrčja donosi dva magistralna antička cestovna pravca: u unutrašnjosti je to Via Senia usque ad Salonam, poznata i kao Via Gabiniana, a drugi, u primorskom dijelu, Via as Iadera usquae ad Salonam preko Skardone.

U muzejskoj zbirci Nacionalnog parka „Krka“ nalazi se cjeloviti pretisak Tabula Peuntigeriana iz 1887. godine, koji je za tisak priredio njemački geograf i arheolog Konrad Miller (1844. – 1933.).

Nakon stanke od tisuću godina Burnum se ponovno javlja na kasnosrednjovjekovnoj karti venecijanskog kartografa Matea Pagana Tuto el Contado di Zara e Sebenico. Karta je otisnuta u tehnici drvoreza, a nastala je po svoj prilici oko 1530. godine. Osim obale, prikazuje i dalmatinsko zaleđe uključujući i područje rijeke Krke (Pokrčje). Na karti su označeni i arheološki ostaci antičkog Burnuma (Bergane), u kojemu se jasno vide ostaci lukova gradske bazilike (sačuvani do danas).

Lokalitet je zbog nadzemnog ostatka nekadašnjeg vojnog logora, a potom municipija, vjerojatno bio poprilično markantan i kao takav ucrtan u zemljovid. Paganov zemljovid poslužio je pedeset godina kasnije, kao predložak, šibenskom kartografu Boži Bonifačiću (Natalu Bonifaciju) (1537. – 1592.), jednom od najistaknutijih hrvatskih bakrorezaca, ilustratora i kartografa.

Po svemu sudeći, zbog niza sličnih ili gotovo istih grafičkih rješenja na Bonifačićevoj karti šibensko-zadarskog područja, Paganova karta bila mu je polazišna osnova. Bonifačić je svoju kartu veoma lijepo oblikovao i uredio te je grafički atraktivnija od Paganove karte, pa je kao takva predana još jednom Šibenčaninu, Martinu Koluniću Roti, zahvaljujući kojemu je 1570. godine objavljena u tada najpoznatijem atlasu svijeta, Theatrum orbis terrarum, nizozemskog izdavača Abrahama Orteliusa, koji je doživio 41 izdanje.

I.B.