NITKO NEĆE U RIBARE: Nedostaje ih 540, a prijavili se jedan stranac i jedan postolar!
Nitko neće u – ribare! Tako, naime, govore statistike. Jer od potražnje za 540 ribara na brodicama do sada su se javila samo njih dvojica. I to jedan – stranac, a drugi – postolar! Nitko neće imat mokre gaće niti jesti kruh sa sedam kora.
Osim ribara fale i liječnici i operni pjevači, pa i voditelji meditacije. A kako i ne bi kad je sve otišlo iz ribarskih obitelji u doture ili pivat klapske pisme u najmanju ruku, ako ne već u operu, pa onda vanka u bijeli svijet.
Ono malo svita što je ostalo bori se sa morem, burom, plavom ribom i plete mrežu kad nima posla. A ribar plete mrižu svoju koja njemu triba. Dok vrijeme curi i ne ide mu na ruku. Nameti države su veliki, “urod” hirovit, a demografska slika – slabokrvna. Aaaa! Nima dice koja bi se uvatila mriže. Niti za kalafate poć, a kamoli za ribare. Kakvu i koju ćemo ribu ist, ako ne iz našeg mora! Samo tko će je lovit? Odakle ćemo uvozit na puste otoke radnu snagu. A i od kada je ribar biti – radna snaga? To je sveto zanimanje još od Staroga zavjeta, a kamoli ne od Novog zavjeta! Pa, Isuskrsta Gospdina našega sljedili su sve sami ribari. Ne i slučajno. Od pamtivjeka se Mediteran uzdržavao i odolijevao gladi i neimaštini od ribarenja.
Danas su pak došla takva vremena da nitko neće u pastire niti u ribare! A pišu tako i neke novine da su Međimurci nudili posal radnicima iz Uljanika u nekim svojim tvrtkama. Baš lipo i puno plemenito. Samo, tko će kruva dati – ribarima? Tko će ribu dovesti do metropole, ako “baza” zakaže? A ribarstvo je počelo podbacivati. Doći će vrijeme “bonace i mirovanja”, pa će mreže stajati po strani na krpanju i čekati bolje dane. A ribari za bolje dane niti ne znaju. Znadu samo da ih nema dovoljno. Da više ima velikih riba nego malih i da će velike ribe progutati one male. Znadu kakva se igra plete oko njihove struke koja je simbol Dalmacije. Jer nema u Dalmaciji i Istri kuće koja nije imala pretka ribara. A danas se kao srame toga dok bi se trebalo ponositi.
Hrvati posljednji po potrošnji ribe u Europi
Brojke su neumoljive: Hrvati su na posljednjem mjestu po potrošnji ribe u Europi, a ribari nedostaju! Osim toga, cijene goriva za brodice su visoke, a cijene ribe – niske! I raskorak između ponude i potražnje u “Lijepoj našoj” je velik. Niti tko hoće ribu na svojem stolu niti tko više hoće u ribare! Za ribare slabo koga briga, a i Sindikat ribara bije bitku sa vjetrenjačama. Tako se čini.
Nakon svega, ostaje otvoreno pitanje kao otvoreno more: tko će nama doći izvlačiti mrižu plave jadranske ribe? Odakle sve, ne? Ako Dalmacija gubi svoje korijene i nema podmlatka koji će ići u jedno od najčasnijih zanimanja u ljudskom rodu. A to je – ribarsko.
O ribanju i ribarskom prigovaranju, za sad toliko. Uostalom, tko će dicu koje u Hrvatskoj nema ubuduće učit uzrečicu za vježbanje slova “r”: Riba, ribi grize rep! Bojim se da danak demografskog deficita, slabog standarda i poremećenog vrijednosnog sustava koji se sažimlje u par riječi: “Kako ćemo – lako ćemo. I sve odmah preko noći, bez truda, znoja i rada” počinje ubirati svoje plodove. A to već izaziva beznađe i depresiju kod običnog puka koja samo hoće “živit i radit”. Kako stvari stoje: od poštenog rada svatko diže ruke i traži život bez muke! Sve je izglednije da će dobrog i opjevanog ribara u doglednoj budućnosti zamijenit ili kompjutor ili robot. Pa, sad ti budi pametan!
Gordana Igrec