NEMARNI ILI UMORNI? Kakvi to roditelji ostavljaju djecu u vrućim automobilima?

Javnost napada, struka upozorava. Kazna može biti i do 15 godina zatvora, no mnogi roditelji kažu, nema veće kazne od gubitka djeteta

Je li riječ o teškom nemaru roditelja ili im se dogodio trenutak pomračenja i zaborava? To je ono što se svi pitamo kad čujemo da je netko vlastito dijete ostavio u pregrijanom automobilu. U slučaju njemačke bebe koju su spasili umaški vatrogasci još se ne zna što je bilo roditeljima da iz auta uzmu psa i kolica, ali ne i dijete.

Nijemce koji su u Umagu ostavili bebu u pregrijanom automobilu svi su odmah osudili. Još nije poznato čime objašnjavaju svoj potez, ali stručnjaci upozoravaju – može se dogoditi svakome. Sud na kraju procjenjuje je li riječ o zaboravu ili zanemarivanju. Kazna može biti i do 15 godina zatvora, ali neki roditelji s kojima je razgovarala ekipa Potrage, kažu, nema veće kazne od gubitka djeteta.

Toplinski udar kod djeteta – dijete gubi svijest i može umrijeti

Foto: RTL Screenshot

Termokamera pokazuje da temperatura u autu na suncu postiže do 68 stupnjeva! Istovremeno zagrijava se i dijete ostavljeno u autu. Jadranka Sekelj Fureš, neuropedijatrica iz Klinike za dječje bolesti u Zagrebu objašnjava da dolazi do porasta tjelesne temperature a kod toplinskog udara to je temperatura iznad 40 stupnjeva, koža djeteta tad je crvena, više se ne znoji nego je samo jako topla i crvena. Tad dijete već gubi kontakt s okolinom i gubi svijest. Dok nije prekasno, još im se uvijek može pomoći. Dijete treba odnijeti u hlad, dati vode, raskomotiti, tuširati. No ostanu li predugo u automobilu, oni mogu umrijeti.

– Djeca imaju smanjenu mogućnost termoregulacije, zato jer imaju veću površinu tijela naspram njihove tjelesne mase, nego što je to u odraslih osoba. Imaju manji volumen cirkulirajuće krvi a time i manju mogućnost da se redistribuira ta toplina putem krvotoka i zbog toga su djeca osjetljivija na povišenje temperature okoliša – objašnjava doktorica Sekelj Fureš.

Ante Bagarić, psihijatar iz KB Vrapče tvrdi: “To se svakome može dogoditi. Zato što zaboravimo. Zaboravimo osobe koje volimo. Ne možemo biti 24 sata što se očekuje da uvijek mislimo, zaborave na djecu pa padnu s balkona, nije moguće da smo stalno samo pozitivni i koncentrirani stalno pažljivi. Imamo rasute sile dekoncentracije imamo ih prirodno i nisu ljudi loši zbog toga”.

Odvjetnik Branko Šerić kaže da je najteži dio, prilikom odlučivanja, upravo odmjeravanje kazne. Jer utvrđivanje krivnje je posljedica dokaza koji su izvedeni pred sudom, i pri tom se uvijek gleda je li došlo do nekog oprostivog nehaja ili zaborava ili se pak radi o kumulativnoj posljedici dužeg zanemarivanja. Može se raditi o kaznenom djelu zanemarivanja nemoćne osobe, od 3 do 15 godina zatvora.

U Americi je, primjerice, na taj način u posljednjih 40 godina umrlo čak tisuću djece. Roditelji kojima se to dogodilo osnovali su i udrugu koja traži načine na koje bi se takve tragedije mogle spriječiti.

– Nije moguće da smo stalno samo pozitivni i koncentrirani stalno pažljivi – zaključuje Bagarić.

Z.G.