Morska reportaža: Kukičani i drveni suveniri bake i unuke

More u niti i drvu

VODICE – More se kao zlatna nit provlači kroz život bake Jerke Petrov koja odnedavno u svojim poznim godinama postala poznata po izradi heklanih ili u dalmatinskom dijalektu „kukičanih“ suvenira. Kukičane ribice, hobotnice, sipe, lignje, kornjače, dupini, galebi i ostali predstavnici živog morskog svijeta  osvježili su ponudu suvenira u Vodicama, a sve se dogodilo slučajno. Jednog dana baka Jerka je sjedila i razmišljala kako bi mogla stvoriti nešto lijepo i unosno kada joj je pogled pao na sliku škampa u otvorenom časopisu. Odlučila ga je pokušati isplesti „na kukicu“, pa ga napunila spužvom i nastala je prekrasna pletena figura. Zatim je izradila lignjuna i oduševila ukućane. Malo po malo nastajale su i druge životinje, uglavnom morske, baka je otišla na zidić ispred kuće pokazati svoja djela i ljudi su se zainteresirali, a posao zakotrljao.

Photo: Ivana Petrov Rančić

Unuka prema bakinim stopama

Od 1929. godine kada se rodila u Vodicama u kući tik uz more, ono predstavlja njenu ljubav, inspiraciju i utjehu.  Kao curica je s rive koncem i udicom lovila sitnu ribu i proučavala njen izgled, šare i odsjaj sunca na ljuskama. Igračaka u to doba nije bilo pa je najbolja zabava bio odlazak na plažu s prijateljicom. Sve se odigravalo u tajnosti  jer su im roditelji branili kupanje u moru.  U prirodnim bazenčićima ispunjenim toplim i prozirnim morem dvije su se curice igrale ogrcima i lovile „pige na ježa“ odnosno ribe slingure ili babice uz pomoć improvizirane vrše u vidu izdubljenog ježinca. Te su slike i dan danas živo urezane u bakino sjećanje, kao i duh vječne djevojčice koji je nikada nije napustio. Kako je od malena je bila spretna s iglama i koncem kroz život se izvještila u izradi različitih pletenih i heklanih odjevnih i uporabnih predmeta i tako zarađivala za život uz muža koji je bio radarist na vojnom brodu.  Zajedno su početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća kupili i brod, i nije bilo druge nego da svakodnevnim ribarenjem i odlascima na more ona svoju ljubav prema moru produbi i ojača, a tu ljubav, tu zlatnu nit prenjela je i na svoju točno pedeset godina mlađu unuku Ivanu koju je stalno vodila sa sobom.

More kao tempera

Ljubav prema moru je prerasla u strast i vječnu inspiraciju pa je Ivana je odabrala i završila studij biologije u Zagrebu te se kroz temu svog diplomskog rada bavila morskim psima u Jadranu, a za magistarski rad je istraživala vrste spužvi koje se komercijalno iskorištavaju i sakupljaju da bi postale kozmetički proizvod – spužva za kupanje.  Za vrijeme terenskog rada za magisterij  pronalazila bi komade naplavljenog drveta na vanjskim obalama  Dugog otoka i u njima bi vidjela obrise različitih morskih stvorenja. To ju je ponukalo da ih pokuša istaknuti bojama. Prvi pokušaji su bili u tehnici tempere, ali su se bolje pokazale akrilne boje. Ivana objašnjava da pritom ne zadire u teksturu drva koju more dodatno obradi razlaganjem mekog organskog tkiva već slijedi godove koji predstavljaju i putokaz za odabir boja. Oko ribe ili neke nemani obično predstavlja prirodni čvor ili lenticela (o.p. otvor u kori drveta koji služi za prozračivanje debla) kako nam je stručnim jezikom biologije objasnila Ivana. Ljubav prema moru i slikanju ona svakodnevno prenosi i na svoje troje djece, kao i svijest o zaštiti našeg mora i priobalja, a baki daje ideje kako da njeni suveniri dobiju i edukativnu poruku, pa je baka Jerka izradila i neke strogo zaštićene vrste, kao što su dobri dupin, sredozemna medvjedica, glavata želva i najveća  morska kornjača sedmeropruga usminjača.  O njihovom značaju ona svojim kupcima i turistima i usmeno prenosi poruku.

I.B.

Jerkino i Ivanino more u niti i drvu pogledajte u galeriji.

Photo: Ivana Petrov Rančić
Photo: Ivana Petrov Rančić