> ## Content Index
> Fetch the complete content index at: https://www.morski.hr/llms.txt
> Use this file to discover other available public pages before exploring further.

# KAPITAL KOJI JEDE VLASTITI TEMELJ - O betonizaciji obale kao logičnoj posljedici kratkovidne akumulacije
- URL: https://www.morski.hr/kapo-betonizaciji-obale-kao-logicnoj-posljedici-kratkovidne-akumulacije/
- Published: 2026-03-23T17:36:33.000Z
- Updated: 2026-03-23T17:36:33.000Z
- Author: Jurica Gašpar
- Tags: Devastacija obale, Pomorsko dobro, Kolumne

**Postoji jedna stara priča o zlatnoj guski. Ona koja odjednom donosi previše jaja i prestaje ih nositi.**

Na jadranskoj obali, ova priča se odvija u beton, lukobrani, luke, armirano-betonskim konstrukcijama i apartmanskim blokom koji zaklanja pogled — i smisao — cijelog mjesta.

Logika kapitala koji se sliva u nekretnine na obali naizgled je jednostavna: zemlja je ograničena, potražnja raste, cijene idu gore. U takvom okviru, svaki kvadrat neizgrađenog prostora izgleda kao propuštena prilika. Investitor koji gradi apartmane u Opatiji, hotele u Ićićima ili na rubu Cavtata ne griješi prema nekom apstraktnom okolišu — on racionalno slijedi signale tržišta. Problem nije u pohlepi kao moralnoj kategoriji. Problem je u kratkovidnosti kao strukturnoj osobini kapitalističke logike kratkog roka.

**Kapita*l ne uči iz degradacije prostora koji je napustio. *Uči samo iz gubitka koji mu se vraća* — i to tek kada više nema kamo otići.*

Kapitalu ne smeta kada uništi ono što je činio prostor posebnim — ako se u međuvremenu već iselio. On ne ostaje s posljedicama. Ostaju lokalni stanovnici, ostaje degradiran krajobraz, ostaju prazni apartmani koji se iznajmljuju sve jeftinije jer je atraktivnost već erodirana.

Opatija je možda najrječitiji dokaz: nekada lječilište habsburškog plemstva, danas gusto zbijen zid fasada iz kojeg se jedva nazire more. Nije to slučajnost niti estetski neukus investitora. To je precizna logika kapitala koji maksimizira prinose u jednom vremenskom prozoru, a troškove externalizira — prebacuje ih na buduće vlasnike, na turiste koji dolaze s nižim očekivanjima, na opću atraktivnost destinacije. Ekonomisti ovo zovu *negative externalities* — ali ovdje je eksternalitet sam prostor.

Ićiće su bile mala, intimna uvala. Više nisu. **Nisu je uništile prirodne sile, nije je uništio rat.** Uništila ju je serija pojedinačno racionalnih odluka, svaka opravdana tržišnom logikom, a ukupno devastirajuća.

Svaki novi apartmanski objekt koji zakloni pogled prethodnom čini naredni projekt malo manje vrijednim — ali to je problem sljedećeg investitora, ne ovog.

U tome je srž bumeranga: kapital koji danas gradi bez obzira na sutra, nije nesvjestan posljedica — on je racionalno indiferentan prema njima. Profit je privatiziran, trošak je socijaliziran i odgođen. Cavtat još uvijek ima šansu ne postati ono što su već postale Opatija, Ičići i dobar dio Krvarnerske rivijere, Istra …. Ali ta šansa zahtijeva nešto što kapital sam od sebe neće proizvesti: kolektivnu odluku da prostor ima vrijednost koja se ne mjeri kvadraturom.

Bumerang pohlepe nije metafora pravedne kazne. On je mehanički opis: ***kada se potroše svi „nerazvijenosti“ prostori, kada svaka obala postane ista, kapital će se naći u situaciji gdje je sam sebi uništio tržište. Do tada, krajobraz će čekati.***

Milo Miklaušić, kap.