> ## Content Index
> Fetch the complete content index at: https://www.morski.hr/llms.txt
> Use this file to discover other available public pages before exploring further.

# Ispovijest kapetana s 30 godina staža: „More nije turistički proizvod! Ako nastavimo brojati noćenja i rekorde, uništit ćemo Jadran”
- URL: https://www.morski.hr/ispovijest-kapetana-s-30-godina-staza-more-nije-turisticki-proizvod-ako-nastavimo-brojati-nocenja-i-rekorde-unistit-cemo-jadran/
- Published: 2026-09-05T15:55:46.000Z
- Updated: 2026-09-05T15:55:46.000Z
- Author: Jurica Gašpar
- Tags: Turizam

**Kao dugogodišnji pomorac i zapovjednik s više od tri desetljeća plovidbenog staža, posljednjih godina sve češće osjećam potrebu javno govoriti o budućnosti hrvatske obale i mora. Svoje tekstove objavljujem ponajprije na portalu Morski.hr, dijelim ih na svojoj** [**Facebook stranici**](https://www.facebook.com/groups/6640528405974065/)**, a pojedine teme i stavove prenose i drugi portali. Posebno mi je drago što su neki od mojih osvrta prepoznati i izvan Hrvatske. Njemački portal Kroatien-Nachrichten prevodi i prenosi moje tekstove s Morskog.hr, pa tako razmišljanja koja nastaju iz mog neposrednog iskustva mora i života uz more ulaze i u širu srednjoeuropsku raspravu o tome kakav turizam želimo i kakvu Hrvatsku ostavljamo budućim generacijama.**

Ne pišem kao ekonomist koji promatra more kroz brojke noćenja, prihode i statistike, niti kao politički akter kojemu je osnovni cilj obećati novi rast. Pišem kao pomorac, zapovjednik i čovjek koji je više od trideset godina proveo na moru. Za mene more nikada nije bilo samo prometni put, turistički proizvod ili prostor na kojemu se mogu zbrajati vezovi i plovila. More je živi prostor koji treba razumjeti, poštovati i čuvati.

Upravo iz tog iskustva nastao je i moj tekst „Hrvatska 2030.: Kvaliteta umjesto masovnosti“. Njegova je osnovna poruka jednostavna: *Hrvatska ne bi trebala svoju budućnost temeljiti na beskonačnom povećavanju broja turista, plovila, apartmana i noćenja*. Pitanje koje si moramo postaviti nije samo koliko možemo primiti, *nego koliko možemo primiti, a da pritom ne uništimo ono zbog čega ljudi uopće žele doći.*

*Rečenica da more nije samo turistički proizvod zato za mene nije tek politička ili gospodarska poruka*. Ona otvara mnogo dublje pitanje našeg odnosa prema prostoru u kojem živimo. Govori o granicama rasta, o odgovornosti prema prirodi, ali i o *etici gostoprimstva*. Jer gostoprimstvo ne znači samo otvoriti vrata što većem broju ljudi. *Ono znači omogućiti čovjeku da upozna određeni prostor, a da ga svojim dolaskom ne uništi.*

Ako želimo govoriti o Hrvatskoj 2030., moramo zato prestati razmišljati samo o tome kako privući još više ljudi. Moramo početi razmišljati o tome kakve goste želimo, kakav turizam možemo podnijeti *i kakvo more želimo ostaviti iza sebe*.

### Mjera nasuprot mnoštvu: aristotelovska pouka s mora

Središnja teza da Hrvatskoj ne trebaju nužno više turista, nego bolje iskustvo, filozofijski odzvanja starom aristotelovskom idejom mjere – *onoga zlatnog sredovječja između manjka i pretjeranosti.* 

Ne pozivajući se izravno na tu tradiciju, turizam promatram kroz isti obrazac: između zapuštenosti i praznine s jedne strane te pretrpanosti i iscrpljenosti prostora s druge, postoji treći, *teže dostižan put – put mjere, u kojemu se gospodarski interes i očuvanje prostora ne isključuju, nego se međusobno uvjetuju.*

Ta je pouka utoliko važnija što proizlazi iz iskustva, a ne samo iz teorije. Velika je razlika između deset tisuća gostiju koji sa sobom odnesu deset tisuća dobrih uspomena i deset tisuća gostiju koji Hrvatsku pamte po gužvama, čekanju i osjećaju da je sve postalo preskupo.

U toj se razlici krije gotovo fenomenološki uvid: *iskustvo mjesta ne postoji neovisno o čovjeku koji ga proživljava*. 

Kvaliteta turizma zato se ne može svesti na statistiku dolazaka. Broj gostiju jest činjenica, ali zadovoljstvo gosta – kvalitativni, teško mjerljivi sloj iskustva – u konačnici odlučuje hoće li se netko vratiti, hoće li preporučiti mjesto prijatelju i hoće li, drugim riječima, postati ambasador zemlje u kojoj je proveo odmor.

Zato pitanje turizma ne bih postavljao samo kao pitanje koliko gostiju možemo privući, nego i kao pitanje *kakvo iskustvo tim gostima želimo pružiti*. 

Mjera nije odustajanje od gospodarskog interesa; ona je način da taj interes dugoročno sačuvamo. Hrvatska ne živi samo od broja dolazaka, nego i od dojma koji gosti nose sa sobom – o moru, prostoru, ljudima i osjećaju koji su ovdje doživjeli.

### More kao granica i kao dar: fenomenologija prostora

Jedan od najvažnijih uvida koji proizlaze iz mog promišljanja turizma jest da Jadran, unatoč dojmu beskonačnosti koji pruža pogled prema otvorenom horizontu, *ima vrlo konkretne granice*. 

Luke imaju svoj kapacitet, marine svoj, a otoci imaju ograničene izvore vode, energije i prostora. Ono što na prvi pogled izgleda kao tehničko pitanje zapravo je mnogo dublje: *čovjek prostoru ne može pristupati kao neograničenom resursu, nego kao vrijednosti čije mogućnosti moramo poštovati.*

Otok nije samo kopno bez mosta. On je istodobno zajednica, infrastruktura, okoliš i način života – sve povezano u jednom krhkom i konačnom prostoru. *Upravo zato granica nije prepreka razvoju, nego njegov uvjet*. Tek kada prihvatimo da prostor ima svoje granice, možemo sačuvati ono zbog čega ga ljudi uopće žele posjetiti.

U tome vidim i jedan važan paradoks turizma. *Prostor koji se može bez ograničenja puniti i širiti postupno gubi ono što ga je učinilo privlačnim: mir, autentičnost, osjećaj posebnosti i otkrića.* Uspjeh, ako ga mjerimo samo stalnim rastom brojki, može tako uništiti samu vrijednost koja je taj uspjeh omogućila.

*Gost koji na otok dolazi bježeći od gužve neće biti zadovoljan ako ondje pronađe istu gužvu od koje je pobjegao.* Ta jednostavna činjenica možda najbolje opisuje logiku iscrpljivanja destinacije vlastitim uspjehom.

More zato nije samo prostor koji možemo ponuditi gostu. Ono je i granica koja nas podsjeća da ne možemo uzeti beskonačno. *A upravo u prihvaćanju te granice more ponovno postaje dar – nešto što ne posjedujemo, nego čuvamo kako bismo ga mogli dijeliti i s onima koji dolaze nakon nas.*

### Povjerenje kao kapital koji se ne može kupiti

Posebnu važnost pridajem povjerenju. *Stranog nautičara ne promatram samo kao gosta kojemu je potreban vez, nego kao čovjeka kojemu je važna pouzdanost: da će rezervirani vez doista biti dostupan, da će infrastruktura funkcionirati i da će usluga biti profesionalna. U tome vidim etičku dimenziju gostoprimstva koja nadilazi samu transakciju.*

Povjerenje je, za razliku od kapaciteta marine ili broja kreveta, kapital koji se ne može izgraditi preko noći niti kupiti velikom investicijom. *Ono nastaje kroz ponavljano i dosljedno iskustvo*. Gost mora iznova dobivati potvrdu da ono što smo obećali doista i pružamo. A kada se jednom naruši, povjerenje se teško i sporo vraća.

*U tome je gostoprimstvo mnogo više od pružanja usluge*. Ono je odnos između domaćina i gosta, odnos u kojemu obje strane prihvaćaju određenu odgovornost. U tom smislu blisko mi je staro mediteransko shvaćanje gosta kao nekoga prema kome imamo posebnu obvezu – *ne samo zato što od njega nešto dobivamo, nego zato što nam je povjerio svoje vrijeme, novac i dio vlastitog iskustva.*

*Zato pitanje koje sebi moramo postaviti nije samo koliko možemo zaraditi ove sezone, nego hoće li se taj gost vratiti za pet godina. Još važnije: hoće li tada ponovno imati razlog vjerovati nam?*

U tom pitanju vidim razliku između kratkoročnog turizma kao transakcije i turizma kao odnosa. **Prvi* pita koliko možemo uzeti danas*. **Drugi* pita što moramo učiniti da se odnos nastavi sutra.* 

A upravo je sposobnost da mislimo izvan jedne sezone, izvan jedne zarade i izvan jednog gosta ono što razlikuje zrelo upravljanje turizmom od pukog iskorištavanja destinacije.

Povjerenje zato nije samo lijepa riječ niti dodatna vrijednost turističkoj ponudi. Ono je jedan od njezinih najvrjednijih oblika kapitala – ***kapital koji se stječe godinama, gubi jednim lošim iskustvom i ne može se nadomjestiti novcem.***

### Vrijeme, sezonalnost i pitanje identiteta

Sezonalnost za mene nije samo ekonomski problem koji treba riješiti boljim rasporedom dolazaka. Prijedlog da se nautička sezona proširi na proljeće i jesen vidim i kao poziv na drukčije proživljavanje vremena. More izvan vrhunca kolovoza, gužve ima drugačiji ritam: *priroda je mirnija, prostor je dostupniji, a iskustvo Jadrana često je dublje i kvalitetnije.*

U pozadini toga nalazi se i *kritika ubrzanog vremena masovnog turizma*. Kada se gotovo sve aktivnosti, prihodi i očekivanja koncentriraju u nekoliko ljetnih tjedana, prostor se ne samo preopterećuje nego se i vrijeme turizma sužava. 

Umjesto ravnomjernog i održivog ritma dobivamo kratki, intenzivni i *iscrpljujući vrhunac*. Proširiti sezonu zato ne znači samo povećati broj dana u kojima možemo ostvarivati prihod. *To znači vratiti turizmu drugačiji ritam – sporiji, uravnoteženiji i bliži prirodi prostora koji posjećujemo.*

S tim je neraskidivo povezano i pitanje identiteta. Što Hrvatska zapravo nudi gostu? Sunce i more imaju i druge zemlje. *Ono što je teže kopirati jesu naši otoci, kamene kuće, konobe, ribarske tradicije i taj poseban osjećaj da se u samo nekoliko sati plovidbe može prijeći iz živog centra u gotovo potpuno mirnu uvalu.*

Upravo je u toj raznolikosti naša vrijednost. Ne smijemo dopustiti da se destinacije standardiziraju do te mjere da jedna počne nalikovati drugoj. Ako svaki otok, svaka marina i svako mjesto postanu samo još jedna varijacija istog turističkog proizvoda, izgubit ćemo ono što je najvrjednije – osjećaj mjesta.

Turizam ne bi trebao izbrisati razlike među prostorima kako bi ih lakše prodavao. Naprotiv, njegova bi zadaća trebala biti da te razlike učini vidljivima i vrijednima. *Gost ne putuje samo da bi stigao negdje drugdje. Putuje upravo zato da bi doživio nešto što ne može pronaći bilo gdje.*

Zato pitanje *identiteta* nije samo pitanje tradicije, kulture ili marketinga. To je pitanje budućnosti. Ako izgubimo ono po čemu smo posebni, možda ćemo još uvijek imati turiste, hotele i marine, *ali više nećemo imati ono zbog čega su ti ljudi uopće željeli doći*.

*Čuvati identitet prostora stoga ne znači zaustaviti razvoj. Znači odrediti granicu nakon koje razvoj počinje poništavati vlastiti razlog postojanja.*

### Odgovornost prema onome što se ne da ponovno proizvesti

Možda je najsnažnija misao koju želim ostaviti ona o ***nepovratnosti*.** Hotel možemo obnoviti, marinu možemo modernizirati, cestu možemo proširiti. ***Ali izgubljeni prirodni prostor, karakter otoka ili čistoću mora ne možemo jednostavno ponovno proizvesti kada ih jednom izgubimo.***

U tome vidim samu srž odgovornosti prema budućnosti. ***More koje danas imamo nismo stvorili mi. Naslijedili smo ga od generacija koje su živjele prije nas i upravo zato nemamo pravo promatrati ga samo kao resurs koji možemo potrošiti prema vlastitim potrebama***. 

*Naša je odgovornost sačuvati ga i predati onima koji dolaze poslije nas u stanju u kojem će i oni moći u njemu prepoznati istu vrijednost koju prepoznajemo danas.*

To je *pitanje međugeneracijske pravednosti*, ali i pitanje *obične ljudske mjere*. Svaka generacija ima pravo koristiti prostor i od njega živjeti, *ali nema pravo potrošiti ono što pripada i generacijama koje još nisu došle*. **Upravo zato održivost za mene nije kočnica razvoja, nego njegova najodgovornija forma.**

U tom svjetlu i moja vizija Hrvatske 2030\. – zemlje povjerenja, *a ne zemlje rekorda* – dobiva svoj puni smisao. 

Ne vjerujem da se snaga turizma mora dokazivati time da budemo najveći, najjeftiniji ili najposjećeniji. Vjerujem da možemo biti najpouzdaniji, najautentičniji i među onima koji najbolje čuvaju ono što im je povjereno.

Takav pristup traži određenu skromnost razvoja. Traži sposobnost da ponekad kažemo „dovoljno je” čak i onda kada nam tržište govori da možemo još. To nije odustajanje od gospodarskog interesa. Naprotiv, to je razumijevanje da dugoročna vrijednost prostora mora biti temelj tog interesa.

*Jer ono što danas možemo izgraditi novcem sutra možemo ponovno izgraditi*. **Ono što danas možemo uništiti novcem sutra možda više nećemo moći vratiti nikakvim novcem**.

Zato budućnost hrvatskog turizma ne vidim samo u tome koliko ćemo gostiju primiti, koliko ćemo vezova izgraditi ili koliko ćemo prihoda ostvariti. ***Vidim je u pitanju što će nakon svega toga ostati.***

Ako 2030\. možemo reći da smo sačuvali more, prostor, identitet i povjerenje, tada ćemo moći reći da smo ostvarili nešto važnije od rekorda – ***ostvarili smo razvoj koji ima smisla***.

### Lokalni glas, europski odjek

Ono što ovim tekstom želim postići nije samo govoriti o turizmu, brojkama i gospodarskom rastu. 

*Želim otvoriti pitanje kakvu Hrvatsku želimo ostaviti iza sebe i kakvo iskustvo želimo pružiti onima koji nam dolaze.* 

Moji zapisi nastali su iz iskustva čovjeka koji more ne promatra samo kao turistički proizvod, nego kao prostor života, rada, odgovornosti i pripadnosti.

Kada takva razmišljanja prijeđu granice Hrvatske i dopru do njemačkih i austrijskih čitatelja, lokalno iskustvo dobiva širi smisao. Ono što počinje kao briga jednog hrvatskog zapovjednika; kapetana za Jadran *postaje dio europske rasprave o granicama rasta, održivosti, kvaliteti iskustva i odgovornosti prema prostoru koji dijele domaćini i gosti.*

U tome vidim i posebnu vrijednost ovakvog razgovora. Budućnost hrvatskog turizma nije samo hrvatsko pitanje. Jadran je prostor koji dijelimo – s gostima koji nam dolaze, *ali i s generacijama koje tek dolaze*. **Zato pitanje nije samo koliko možemo ponuditi, nego i što moramo sačuvati.**

Ne možemo beskonačno povećavati brojke, a očekivati da prostor pritom ostane isti. Ne možemo tražiti sve više gostiju, a zanemariti njihovo iskustvo. Ne možemo govoriti o konkurentnosti ako istodobno gubimo povjerenje, identitet i ono što našu obalu čini posebnom.

Zato se vraćam na jednostavnu misao koja povezuje sve o čemu sam pisao: Hrvatskoj možda ne treba više svega. 

Treba joj više mjere, više odgovornosti, više kvalitete, ali i više ljudi koji rade, stvaraju i *proizvode veću vrijednost*. 

Treba nam učinkovitiji sustav, kvalitetnija usluga, *više znanja i rada po čovjeku*, manje rasipanja resursa i više sposobnosti da od onoga što imamo napravimo veću vrijednost. 

Ne moramo nužno imati više gostiju, ako od postojećeg gosta možemo stvoriti bolje iskustvo, veću potrošnju, veće zadovoljstvo i dugoročnije povjerenje. Budućnost nije u tome da stalno povećavamo količinu*, nego da povećavamo vrijednost onoga što radimo i učinkovitost kojom to stvaramo.*

Pravo pitanje budućnosti hrvatskog turizma zato za mene nije koliko još gostiju možemo primiti. *Pitanje je koliko dugo možemo sačuvati ono zbog čega nas gosti uopće vole – i možemo li im to isto more, iste otoke, isti osjećaj prostora i isto povjerenje ponuditi još bolje.*

**Ako to uspijemo, Hrvatska 2030\. neće morati biti zemlja rekorda. Može biti nešto vrijednije: zemlja kojoj se ljudi vraćaju jer joj vjeruju.**

Milo Miklaušić